Zašto me ljudi ne vole

ćevapi
Od kuda dobivamo samopouzdanje na Balkanu?
lipanj 20, 2017
Sreća ili biti sretan? – Originalni recept
listopad 22, 2017

Nedavno mi je draga prijateljica pojasnila neke stvari o kojima povremeno razmišljam.

Rekla mi je: “Zajeban si ti lik, nije ni čudo da te samo rijetki (odmah) zavole. Često kažeš što misliš, a ljudi to ne vole čuti, rijetki uopće…i ne biraš uvijek pravi trenutak.  Stalno imaš neke komentare i sarkastičan si. Ne puštaš ljude da “samo tako” nešto kažu i “ostanu živi”. Sarkazam ti dolazi spontano, sve čuješ a često imaš i nešto za dodati.”

“Ne smješkaš se baš često, ne voliš priče o vremenu i imaš taj neki prgavi stav.”

“Šteta jer si zapravo skroz dobar lik. “

Istina, pomislio sam, nisam Louise Hay i ne nudim ljudima mudrosti s bočice Jane…

“A jebiga”, rekao sam joj, “sad mi je sve jasno! Kad bi me ljudi polako upoznali i zanemarili prvi dojam možda bi se duže zadržali i shvatili da sam OK. Ali gledaj, bilo bi šteta da ne budem baš takav kakav jesam jer bi mi bilo dosadno… i meni i drugima”, nasmijao sam se.

Završili smo taj razgovor kao uvod u razgovor s mojim učiteljem nekoliko dana kasnije…

—————————

Ne znam jeste li primijetili kako se ponekad stvari “sasvim slučajno” dogode. Taman pomislite na nešto ili na nekog i upravu tu osobu sretnete iako se niste vidjeli nekoliko godina. Slično je s idejama i razgovorima. Često nam razgovor s nekim bude dobra priprema i uvod u važan razgovor koji slijedi netom kasnije. Svaki razgovor, svaka priča i svaki susret nose nešto važno sa sobom. Upitno je samo hoćemo li to primijetiti i izvući za sebe nešto korisno.

—————————-

Našli smo se na starom mjestu, neplanirano, naravno. U mom uredu s nakošenim krovom koji je tog ljeta bio toliko usijan da klima nije pomagala a ja sam svoj posljednji sastanak odavno završio i odlučio sjediti bez majice skriven u mraku ureda i raditi još malo…uz prilično glasnu glazbu moje omiljene grupe Rancid, koja me “podigne” kad god je to potrebno.

Vrata su se otvorila a iz mračnog hodnika provirio je njegov šešir. Poskočio sam jer ga nisam čuo nego samo uočio krajičkom oka preko monitora. Onda sam nespretno i brzo pokušao dohvatiti majicu s druge fotelje i srušio stolnu lampu koja je davala jedino svjetlo u uredu. Na nekoliko trenutaka ostali smo sami u mraku s blijedim svjetlom monitora i žestokim ritmom Rancida:  I got a lot of people telling me i’m out of my mind and i don’t know why!

Upalio je svjetlo i glasnije od Tim Amstronga viknuo: “TKO SI TIII???”

Prestrašen, refleksno sam uzvratio: “NE ZNAAAM!!!”

Naravno kao i svaki pravi učitelj počeo me ismijavati…

“Hehe…pitao sam te tko si a ti ne znaš…pa kako ti misliš pomagati drugima i pomoći im da pronađu sebe a ni sam ne znaš tko si…žalosno Igore, stvarno tužno.”

“Nije baš tako, iznenadio si me!“- pokušao sam se obraniti.

“Iznenadio sam te pojavom ili pitanjem? Jer za jednog mentalnog trenera to bi pitanje trebao znati i na njega odgovoriti bilo kad?!”

“Ma pojavom” – odgovorio sam.

“Znači pitanje te nije iznenadilo i još uvijek ne znaš odgovor,” spreman me dočekao.

“Ma znam.” Odgovorio sam mu iako nisam imao spreman neki pametniji odgovor.

“Slušam te” – rekao je Učitelj i sjeo…

“Pa ovako”, počeo sam, iako nisam znao kuda idem s tom pričom…

“Prije gotovo 20 godina imao sam prvi pokušaj definiranja sebe…Krenuo sam pisati svoj dnevnik i na prvoj stranici sam se pokušao definirati. Ne znam zašto ali pisao sam sve što mi je palo na pamet u krug preko cijele strane, stvarajući pužnicu, u nadi da ću do kraja pužnice imati jednu riječ koja će me savršeno opisivati…i došao do kraja…bez savršene riječi ili barem opisa.

Mogu ti reći da sam tada odustao od definiranja sebe jer sam shvatio da se ja mijenjam i da ću se još puno mijenjati pa nema smisla definirati se sada jednom zauvijek. “

Gledao sam Učitelja pokušavajući dokučiti zadovoljava li ga moj odgovor…

Izgledao je zadovoljno.

Rekao je: “U pravu si Igore, nema se smisla definirati jednom zauvijek, jer imamo priliku definirati se i danas i sutra i uvijek iznova, kad god to poželimo. Zapravo, jedino smo mi ti koji se možemo definirati. Drugi će to pokušati napraviti temeljeći svoju definiciju na onome što vide. Njihova definicija se bazira na njihovom pogledu, trenutku, kontekstu i našem ponašanju. Upravo iz tog razloga mnogi nas opisuju na različite načine. Svako nas vidi iz svoje perspektive, u odnosu na njih same i njihove vrijednosti i stavove.”

Upitao sam ga: “Ok, znači li to da MI onda doista ne postojimo. Jer ako se svaki dan možemo iznova definirati…tko smo onda doista? “

“Odlično pitanje”, odgovorio je, “postojimo, ali postoji i nekoliko verzija nas. I nismo jednostavni. Niti u izolaciji.”

“Zamisli jednu veliku šljunčanu plažu na obali mora. Ona je takva kakva je. Posebna i drugačija od ostalih plaža. Ako ju pogledaš iz daljine, ostavit će drugačiji dojam nego kad je pogledaš iz blizine. Na sunčani dan izgleda drugačija nego noću. Za vrijeme oseke biti će veća nego za vrijeme plime. Kad netko po njoj prošeta, promijenit će se, ali ne u potpunosti i ne vidljivo. Kad ju kupači prekriju ručnicima i suncobranima, bit će ono što oni žele da bude. Iako je ispod ručnika, ona i dalje plaža. Ako dijete zagrabi šljunak, zagrabit će samo dio kamenčića. Ako ih ispusti, nikad više neće zagrabiti iste kamenčiće. Ako pak kamenčiće ponese sa sobom, plaža će i dalje postojati. Nitko tu promjenu neće ni primijetiti. Osim možda plaže…nasmijao se Učitelj. Prođe li dovoljno vremena, plaža će se izmijeniti u potpunosti…možda i neće…ali doći će neki novi kupači i neko novo sunce koje će ju obasjati na malo drugačiji način. “


Nastavio je -“Dvije su razlike između nas i plaže: Ona može opstati takva kakva je, stotinama i tisućama godinama, dok smo mi, u ovom obliku u kojem se trenutno nalazimo, ograničeni rokom trajanja kojeg ne znamo. A druga razlika…Možda upravo zbog ograničenog roka trajanja imamo priliku mijenjati sami sebe kako, kada i koliko želimo. Čak istovremeno možemo imati nekoliko različitih identiteta. “

Morao sam ga pitati – “ali tko smo onda?”

Pojasnio mi je nešto što mi je nedostajalo…

“Postoje različite varijante nas, postoji autentičan JA koji predstavlja ono što doista jesmo iako nismo uvijek u kontaktu sa samim sobom. Postoji JA koji prezentiramo drugima, postoji JA u našim odnosima i postoji JA koji drugi vide. Iako bi najbolje bilo biti autentičan, to ne odgovara drugima uvijek. Ipak savjetovao bi ti da čuvaš svoju autentičnost pod svaku cijenu.”

Učitelj je nastavio – “Volio bih da se svako jutro zapitaš nekoliko pitanja i daš dovoljno dobre odgovore za taj dan: “

TKO SAM?

ŠTO ŽELIM?

KAKO ĆU TO OSTVARITI?

KAKO TO ŠTO RADIM DANAS MOŽE UTJECATI NA SUTRA?

GDJE SE VIDIM U BUDUĆNOSTI?

“Hvala ti Učitelju…ovo mi zbilja pomaže…ali moram pitati…što kad me neko pita tko si?“

“Reci mu: sve što želim biti!”

“A ako me pita kako si?“

“Reci mu: Nikad bolje! …ionako većinu to doista ne zanima, a i dobro je biti nikad bolje”…nasmijao se i izašao iz ureda.

_________________

Za prethodni nastavak kliknite na Kad stvari izmaknu kontroli