Želja za uspjehom nije niti približno dovoljna. Barem ne za uspjeh. Možda na nju možemo gledati kao na prvi korak. Ali rijetko na njima padamo. Padamo puno kasnije od umora, fizičkog i psihičkog, istrošeni koracima i brojnim pokušajima, većinom neuspješnim.
Ne poznajem čovjeka bez želja. Ipak poznajem mnoge koji želje ne ostvaruju. Sanjati je lijepo dok god snove ne pobrkamo sa stvarnošću. Snovi se sanjaju a stvarnost stvara. Pomalo i polako.
A što je potrebno da bi ostvarili snove i doista uspjeli? Puno toga mi pada na pamet razmišljajući o uspjesima dragih izvanrednih ljudi koji su mene odabrali za podršku na svom putovanju.
Posvećenost je jedna od njih. Možda čak i najbitnija. Definitivna ezoterija današnjice. Danas su ljudi mahom ustrajni u krivim stvarima, pa čak i kad znaju da su pogrešne. Ipak poznata cesta je poznata cesta, čak i ako vodi u provaliju.
Zašto je posvećenost toliko rijetka?
Biti doista posvećen ideji znači disati za nju. Nekad to znači žrtvu trenutnog i sigurnog komfora za ono sto bi samo možda moglo biti. Samim tim, prava posvećenost znači prepuštanje i vjeru. I hrabrost, svakako. Biti posvećen znači dijeliti vrijednosti te ideje, povezati se s idejom na najdubljem intimnom nivou i živjeti za nju. Ideja nije naša, samo je s nama nešto bolja a i mi smo znatno bolji s njom. Naravno, ako živimo s idejom svakodnevno. Dokle god ulažemo u ideju ona živi, ali ulaganje mora biti bezuvjetno i nesebično sa željom da nas i sama ideja nadživi a malen dio nas na kojeg smo ponosni i dalje živi u toj ideji. Simbioza i sinergija.
Biti posvećen čovjeku nije različito. Nekad biti posvećen čovjeku znači biti potpuno posvećen ideji koju imamo o tom čovjeku. Drugačije i ne ide.
Na neki način je (sve rjeđe viđena) posvećenost odnosu zapravo posvećenost ideji koju imamo o čovjeku s druge strane udaha.
Eto zašto je rijetko. Valjda je to, to. Zvuči dovoljno teško da bi objasnilo odustajanje većine.