Klub vječnih žrtava društva

Od kuda dobivamo samopouzdanje na Balkanu?
lipanj 20, 2017
Zašto su uspjeli i druge prijevare popularne psihologije
srpanj 24, 2018

Nikad nisam volio vjetar a mislim da i vjetar ima pik na mene. Pogotovo na Savskom nasipu – pomislio sam.

Ovaj put me Učitelj natjerao da se nađemo i popričamo o pitanju kojeg mi je davno postavio.

“Čemu živiš? Ili preciznije, koji je tvoj smisao?”

Baš sam pomislio, kako će on, stariji gospodin s otrcanim kaubojskim šeširom, izdržavati ovakav vjetar i hladnoću, kad sam ga ugledao kako šeće prema meni u majici Che Guevara s najvećim osmjehom od uha do uha.

“Kakav divan dan Igore…Idealan za promišljanje!” – uzviknuo je.

“Ne čini ti se da malo previše puše za idealnu šetnju i promišljanje?!” – rekao sam.

“Nema boljeg vremena. Vjetar nas podsjeća na prolaznost, hladnoća stvara nelagodu, a priroda na mogućnosti. Teško da može biti bolje, ako promišljamo o životu” – dodao je.

Njegov košćati prst pokazao mi je rijeku i započeo.

“Vidiš kako teče, ne zaustavlja se, ne pita se i ne osvrće se. Nije sigurna gdje ide, ali ne prestaje teći. Odabrala je smjer i njega se drži. Mudra je jer zna svoj smisao. Pronalazi ga u toku.”

“Vidiš, mi ljudi smo drugačiji. Nama upravljaju strahovi, brige, kajanja, opravdanja… Kad bi barem češće bili kao rijeka koja ispunjava svoju svrhu.”

“Igore znaš li koji su najveći strahovi koje čovjek ima za života?” – upitao me.

Promislio sam sekundu i zatim samouvjereno rekao: “strah od smrti!”

“U pravu si” – nastavio je – “strah od konačnosti je jedan od tri velika straha, a kad na njega dodaš strah od gubitka i strah od nepoznatog, onda imaš cijeli “Premium paket prosječnosti.”

“Legenda kaže da su drevna bića koja su živjela na ovoj planeti prije nas u čovjeka usadila ta tri straha kako bi mu pomogla da se pokrene i ostvari svoju svrhu. Međutim, nisu računali na prosječnost čovjeka koji je zbog istih strahova stao kao ukopan, relativno zadovoljan svojim prosjekom i ne poduzima ništa.”

“Ljudi se boje konačnosti pa ne rade sve što mogu jer je kraj neizbježan i nikad ne znaš kad će doći. Ne pokreću promjenu jer ne vole nepoznato, a mogli bi izgubiti i ovo što im je danas poznato. Zadovoljavaju se “dovoljno dobrim” i ne idu dalje. Na žalost rijetko se pitaju pitanje: koja je moja svrha? A ako se i pitaju, brzo odustanu jer to pitanje podrazumijeva akciju, a akcija suočavanje sa strahovima. I jebiga, stoje na mjestu.” – nasmijao se.

Malo sam se zamislio.

“Ali nije li to normalno i ljudski da čuvaš ono što imaš i ne riskiraš previše?” – pitao sam ga.

Pogledao me ozbiljno i rekao: “Da Igore. Savršeno je normalno i ljudski. Ali nije najbolje što možemo. Iako riskiramo s promjenom, više riskiramo ako se ne pokrenemo. Jer ljudi su u pravu, promjena je riskantna, može značiti gubitak jer idemo u nepoznato, ali kraj je doista neizbježan, a kad dođe, sve što se možemo pitati je: jesmo li živjeli najbolje što smo mogli, jesmo li ispunili svoju svrhu i što nismo proživjeli? Neki kažu da se život mjeri u osmjesima, pogledima i dodirima. Koliko si se smijao i koliko si ljudi nasmijao, koliko si gledao i koliko je ljudi vidjelo tebe, koliko te ljudi zbog toga dotaklo i koliko si ih ti dotaknuo. Bilo bi šteta da kraj dođe prerano a mi to zaključimo prekasno.”

“Ali Igore, nemoj me krivo shvatiti. Nije da ljudi baš ništa ne poduzimaju. Ne prođe dan bez kukanja, žaljenja i izgovora. Iskreno mislim da je krajnje vrijeme da netko osnuje Klub vječnih žrtava društva. Imali bi najbrojnije članstvo i s minimalnim članarinama stvorili bogatstvo. Sastajali bi se u velikim grupama i svi zajedno kukali ne poduzimajući ništa. Jedini problem je taj što bi se uskoro svi članovi žalili na upravu kluba koja sve pare stavlja u svoj džep i ne ulaže u daljnji razvoj kluba.” – nasmijao se naglas, zabavan sam sebi.

Istina – pomislio sam – teško je nekome reći da si sretan i ispunjen i zadržati pažnju sugovornika, ali ako se požališ da stvari ne valjaju, naići češ na barem par ušiju za slušanje.

Učitelj je nastavio: “Promjena ponekad znači amputaciju. Nekad se mijenjamo tako da mijenjamo sebe, svoj pogled ili stav…a nekad se mijenjamo tako da puštamo dobre ljude i stvari. To je najteži dio promjene, ali često bitan, ako si želimo dati priliku za iskorak u pravom smjeru. Dakako, ako znamo smjer. Cilj nije toliko bitan. A niti put, jer ih ima mnogo.”

“U redu Učitelju. A čega se trebamo posebno čuvati na tom putovanju ako smo već skupili hrabrost krenuti s promjenom?” – pitao sam ga.

“Čuvaj se ljudi mekane kičme. Prekasno ih uočimo a ima ih puno. Ove bez kičme lakše je prepoznati.” – rekao mi je s osmjehom.

“Na put treba krenuti što prije, a da bi krenuli bitno je odabrati smjer.” – rekao je.

“A kako znamo smjer?” – pitao sam ga.

“Tako da znaš odgovor na jednostavno a ipak teško pitanje: Čemu živiš?“- odgovorio je Učitelj.

“Čemu ti živiš Učitelju?” – pitao sam ga.

“Često je moj smisao usaditi Nekome barem Sjeme Sumnje u njihovu prosječnost, limitiranost, bespomoćnost. Sve to u nadi da će jednog dana to sjeme izrasti u stablo i roditi plodovima koje će isti taj Netko ubrati i okusiti. A jednom kad okusi sumnju, njegova vjera u bespomoćnost i bezizlaznost slabi. Istovremeno, Njegova vjera u neograničene mogućnosti jača rađajući Stablo Plodova Vjere koje će taj isti Netko dijeliti s drugima kao svjedočanstvo naših neograničenih mogućnosti. Svaki plod vjere u sebi nosi sjeme sumnje… u manjak vjere. Često ljudi nisu spremni ubrati plodove pa je moj smisao posaditi Sjeme Sumnje.” – objasnio mi je.

Dugo nisam čuo kompliciranije objašnjenje – pomislio sam.

“A koja je tvoja svrha?” – pitao me.

Nisam se osjećao posebno spremno ali morao sam dati neki odgovor pa sam rekao: “Da bi učio i podučavao. Da bih davao ljubav. Davao podršku onima koji ju žele, kako bi svoj život učinili smislenijim, kako bi pronašli svoju svrhu, smisao, živjeli osobnu izvrsnost i rasli. Koliko žele i koliko su spremni ulagati.”

“To je izvrsno!” – rekao je glasno.

“Ma dobro nije izvrsno, to je tako. Trudim se i radim najbolje što znam.” – opravdavao sam se.

“Nema opravdanja za izvrsnost.” – jasno je rekao Učitelj. – “Kao i za prosječnost.”

Šetali smo u tišini i promatrali svijet oko sebe razmišljajući.

U tom trenu zapuhao je vjetar i odnio mu otrcani šešir s glave. A on nije ni pokušao uhvatiti ga.

“Vrijeme je za promjenu.” – rekao je, osmjehnuo se i nastavio šetati.

 

 

Za prethodni nastavak kliknite na: Kad stvari izmaknu kontroli a vremena je malo