Negdje sam čuo, a možda i rekao da se iz kaosa stvaraju velike stvari. Rijetko iz reda i ako bolje proučimo proces, rijetko planski. I nije da mislim da ništa ne treba planirati. Upravo suprotno. Često treba planirati pa čak i kaos ili u kaosu ili ga barem očekivati kad smo se upustili u nešto novo, nama nepoznato.
–
Toliko pokušaja i toliko pogrešaka prije velikog uspjeha. Pa možda i malog. Toliko neplaniranog stvaranja u procesu. Toliko snalaženja uz toliko traženih i netraženih savjeta naših bližnjih. Tako najčešće izgleda proces početka nečeg novog, pa čak i planiranog. Pobjeđuju i napreduju oni koji su se u kaosu života najbolje snašli. Čak je i Darwin imao sličnu teoriju. Ne zaboravimo one koji su imali sreće kratkoročno. Ali i oni su osuđeni na kaos koji tek dolazi, na novi ispit života, koji često padaju bez mogućnosti popravka ocjene. Imati sreće u procesu često znači samo odgoditi kaos, bitku, pravi izazov za kasnije, možda čak i u području života u kojem posljedični kaos nismo očekivali.
–
Jednom mi je jedan mladi sportaš rekao, poučen svojim roditeljima, da mu je draže ići polako, napredovati stepenicu po stepenicu kako bi se na svakoj osjećao sigurnije i dovoljno snažno za idući korak. Pametan mladić nema što. Osim sto je takvo upravljanje životom često privid koji zvuči racionalno i pametno. I bravo za njega, ali prije ili kasnije treba biti spreman za ono što život nudi. Jer stepenice ne biramo u potpunosti, kao ni njihov poredak, već se njima uspinjemo manje ili više uspješno. Nekad brzo, nekad polako.
–
…nekad stepenice vode dolje u tminu iz koje ne znamo izlaz dok ne dođemo tamo gdje nam je namijenjeno, u vjeri da tamo gdje postoji pad postoji i uspon.
–
Vjera u red, vjera kao takva nam pomaže prihvatiti i objasniti život i sve što se oko nas događa. I teško je onima koji je nemaju ili izgube. Cijeli se smisao većine bazira upravo na tome. I da, treba vjerovati jer bez vjere…angažman gubi smisao. Pa čak ako smo unatoč svemu odlučili vjerovati u sebe. Odlično je to što za vjeru ne trebamo dokaze.
–
Kažu da nikad ne odgrizeš više nego što možeš prožvakati. Zašto? Jer ćeš se zakašljati? Jer ćeš ispljunuti višak? Što je toliko loše u tome? Nisu li upravo oni koji su “dizajnirali” današnjicu često odgrizli vise nego sto su mogli prožvakati? Uzeti više nije problem, ako nakon toga ipak prožvačeš ono što ti odgovara i ne ugušiš se na višku. Ako od onog što si uzeo napraviš nešto novo. Na kraju, znanstvenici kažu da energija ne nestaje već samo mijenja oblik. Ispada da je važno kako i gdje ćemo usmjeriti energiju. Iako će prosipanja sigurno biti, na kraju ipak gledamo koji smo oblik stvorili. Višak će ionako poprimiti neki oblik koji će se iznova nekom drugom učiniti privlačnim i od njega će napraviti nešto. Ili proslijediti dalje.
–
Kaos je stvaran, stvaramo ga svakodnevno ili nam se servira u obliku mogućnosti, izazova i prilika, iako ih ne vidimo uvijek tako.
–
U svojoj sam karijeri, sportskoj i ovoj manje sportskoj, uvijek grizao, jer su me tako učili. Nekad više nekad manje, ali nisam prestao, niti mislim. I možda je samo navika, ali čak i ako izuzmem svoj primjer i pogledam druge, one koji su uspjeli napraviti manju ili veću pozitivnu društvenu promjenu, svi su grizli, najčešće više nego sto su mogli prožvakati.
–
Svi su na neki način platili cijenu svoje žrtve. Nekima je cijena bila visoka. Oni koji nisu spremni platiti ne grizu. I žive. Manje ili više spokojno. A onda dođe kraj jer on je neizbježan. I onda većina promisli, jesam li napravio sve što sam htio? Šalim se jer ne znam. Kažu da većina promišlja o tome kako su proveli život i je li to najbolje što su mogli. Navodno mnogi žale, za njima bitnim trenucima kojih nisu imali dovoljno. Ljudi kao da na kraju osvijeste ono što im je uistinu važno. Svoje vrijednosti.
–
Nije svatko za kaos i stvaranje iz kaosa jer mu to nije toliko važno. A nezgodno je što kaos dolazi nepozvan. Rijetki su baš za to. I oni možda u tim ključnim trenucima misle, e da mi je još malo vremena što bih još napravio. Luđaci. Ili samo ljudi drugačijih vrijednosti, možda spremniji na rizik od drugih. Da, luđaci.
–
I dok ovo pišem, mislim si imamo li u svijetu dovoljno luđaka, onih koji stvaraju i žive u kaosu. Dovoljno ludo odvažnih. I je li dovoljno onih koji im služe kao protuteza u pravom omjeru? Je li svijet uvijek u balansu. Nemam taj dojam. Ali s druge strane….što JA znam! Ako sam u krivu svijet je u balansu i nema razloga za brigu. Ako sam u pravu, onda će biti kaos. I stvorit će se nešto novo. Možda bolje. Možda samo novo.
–
P.S. I dok nam “kaos” daje nešto što smo odavno tražili i govorili da toga nema dovoljno, negodujemo i ne prihvaćamo novonastalo jer to nije način na koji smo nešto željeli dobiti. Pa stvaramo opet neki novi, neproduktivni, mentalni kaos.
Facebook komentari
