Ustrajali ste, gurali i izgurali svoju “karijeru” do fakulteta…jedni ste od rijetkih, kažu sretnih…
U ovom trenutku sportašima postane jasno (ali ne i drago) da sport više nema prevelike veze sa zdravljem. Treninzi prijepodne traju i po 4 sata, a poslijepodne jednako toliko. Između treninga kratka je pauza za ručak i odmor. Ukoliko se bavite primarno kondicijskim sportom (plivanje, veslanje, atletika i sl.) onda se privikavate na brojne dodatke prehrani koje konzumirate prije, tijekom i nakon treninga gdje dnevni unos tableta može varirati između 50 i 150 komada. Pravila prehrane na kojima se zdravlje i amaterski sport baziraju pomalo se marginaliziraju jer u svoje tijelo pokušavate “utovariti” dovoljan broj kalorija da bi drugi dan izdržalo novih 8 sati treninga. To je ona situacija kada svjetski broj 1. u plivanju izjavljuje koliko tisuća kalorija dnevno pojede, a na popisu prehrambenih artikala znaju se naći i “zabranjeni” obroci poput pizze, hamburgera, itd. Naravno, tada stručnjaci za prehranu diljem svijeta negoduju, no pokušajte trenirati 8 sati dnevno, 365 dana u godini i tek onda donesite sud.
Treninzi variraju od tehničkih do kondicijskih, odnosno od onih koji zahtijevaju izniman fokus i posvećenost, do onih koji zahtijevaju nastavak rada i nakon što ste, npr. netom povratili zadnji obrok. Često se jedni kombiniraju s drugima jer se i na dan natjecanja od nas očekuje kombinacija preciznosti i izdržljivosti. Ponekad sportaši gube svijest na treninzima, na sreću, to se rijetko dešava. Često trpe ozljede i ne priznaju ih sebi ni drugima, a to zna biti učestalo jer je cijena pauziranja prevelika.
Tijelo ionako mora pratiti ono što um nalaže.
Motivacija sportaša nije konstantna, ona je svakako prisutna, ali jednako tako su prisutne i promjene. Iz tog razloga važno je da uz sebe imate trenera koji vas potiče, koji o vama brine i s kojim imate dobar odnos. Uloga sportaša se mijenja, jednako s njom i uloga trenera. Kod djece i sportaša u usponu trenerska uloga bila je velika, međutim trener je tada bio učitelj za sport, a u profesionalnom sportu on sve više ulazi u ulogu mentora i podrške za život. Subota je dan kada imate samo 3-4 sata treninga i večernji izlazak na kojem se velik dio sportaša “opusti previše”. Danas znamo da su često najbolji od najboljih uhvaćeni u “upitnom stanju”. Međutim, tu nema mjesta za čuđenje. Takvo se ponašanje ne treba poticati i odobravati, ali se svakako može razumjeti. Sportaši su ljudi koji se bave fizički i mentalno izuzetno teškim aktivnostima u kojima je ulog izniman, a nagrada upitna. Osobno sve svoje profesionalne sportaše potičem da svoje slobodne dane iskoriste za druženje i zabavu s prijateljima, što ne mora uključivati alkohol. Za vrijeme moje karijere, najbolji su treneri svijeta imali su pravilo u svojim timovima koje je nalagalo izlazak i druženje subotom. Bio je to njihov način brige o mentalnom zdravlju svojih sportaša. Nakon takve jedne subote nedjelja je dan za aktivni odmor. To je zapravo dan kada imate lagani kratki trening da bi se bolje oporavili od proteklog i pripremili za naredni tjedan.
Ono što sportaši zovu dan aktivnog odmora, rekreativci zovu dan treninga.
I tako prolaze dani, tjedni i mjeseci. U mom slučaju prolazilo je i po nekoliko mjeseci koje sam provodio u kampu pripremajući se. Mentalni pritisak postaje sve veći i sportaši jedva čekaju odlazak na natjecanje. Međutim, nakon što dođu na natjecanje, oni se doista suočavaju sa stvarnošću. A stvarnost kaže da sada imate jednu priliku pokazati sve ono što ste trenirali posljednjih nekoliko mjeseci. Svaki vaš trening bio je usmjeren upravo na ovu priliku. Svaka kap znoja, svaki gubitak svijesti i povraćanje, svaki radni vikend, svaki trenutak boli i patnje, svaki dan borbe…a sada je trenutak kada morate dati svaku i zadnju mrvicu mentalne i fizičke snage kako bi realizirali uloženo. Nije neobično da mnogi “pucaju” u takvim trenucima. Mnogi žele brzi kraj, završetak svega za što su se spremali, odlazak s terena i napuštanje trenutka kojeg su dugo očekivali. A kako bi jedan moj prijatelj rekao: to nema smisla, ako voliš neku pjesmu, zašto bi ju prevrtio do kraja ili preskočio, umjesto da je slušaš pažljivo i u njoj uživaš od početka do kraja. Objasniti tako nešto profesionalnom sportašu je mnogo teže nego što mislite.
S druge strane, sportaši u sportovima koji imaju turnirski sustav natjecanja, se natječu cijelu godinu. Točnije, natjecanje je gotovo svaki tjedan. Netko bi pomislio kako je njima lakše jer nemaju 4 mjeseca pripremnog perioda pa onda jedno natjecanje jer im se nove prilike otvaraju svaki tjedan. No, to nije ni približno točno. Takvim se sportašima otvaraju prilike, jednako tako i odgovornosti. To su sportaši koji gotovo svaki tjedan mogu biti pod stresom jer ih se mjeri i ocjenjuje, te uspoređuje s drugima. Oni u svakom trenutku znaju svoj ranking i ocjenu svoje uspješnosti. Vrijeme za ozljede ne postoji, vrijeme za idealnu periodizaciju forme ne postoji, normalan privatan i socijalan život za njih i njihove obitelji ne postoji, jer su 25-30 tjedana godišnje odsutni. Što mislite, koliko je to mentalno teško?
I tako prolazi sportska karijera, ponovno za neke manje, a za neke više uspješno…ali za sve manje ili više iznimno teško. I danas me neki pitaju, jesu li sve te žrtve imale smisla? Jer sve to zvuči tako teško, tako stresno, a bez garancije? Moj odgovor je da se sve to skupa isplati i to višestruko ako formiramo jasnu sliku svega što se putem dešavalo i u tome pronađemo smisao.
Važno je spomenuti da svi mi koji smo bili profesionalni sportaši dobivamo veliku dozu zadovoljstva nakon svakog uspješno odrađenog treninga, svaki dan imamo priliku srušiti barijeru, svaki dan rastemo, a ožiljci koji ostaju, jednog dana kod nas bude emotivna sjećanja koje ne bi mijenjali ni za što.
Kada ste po prvi puta krenuli na trening to je bilo zbog prijatelja i igre ili roditelja koji su brinuli o vašem zdravlju i psihofizičkom razvoju. Nastavili ste jer su vas drugi poticali ili ste se zaljubili u sport. Ustrajali ste jer ste se u njemu pronašli. Ustrajete i danas kad više niste aktivni sportaši, jer vas sport definira i vi se definirate kao sportaš. Ne nužno zato što živite zdravo, nego zato što vjerujete u ostvarenje ciljeva, vjerujete u sebe, vjerujete u težak rad i spremni ste na žrtvu ako imate dovoljno dobar cilj.
Prije mnogo godina doživio sam svoj najveći poraz u karijeri, u istoj sam utrci postao državni prvak s osobnim rekordom i izgubio šansu odlaska na svoje druge Olimpijske Igre. Izašao sam iz bazena a ako mene okupljeni nisu znali bi li mi čestitali ili me žalili. Umor me svladao i oborio na pod. Bio sam shrvan, osjećao sam se potpuno slomljeno, a tugu koja me obuzela teško je opisati. Dugo se nisam oporavio od tog poraza. Kažu da se od nekih poraza oporavljamo mjesecima i godinama. Danas, kada je prošlo dovoljno vremena, mogu reći da sam zahvalan i da svoj poraz ne bih mijenjao ni za što. Naučio sam mnogo i odrastao sam kao sportaš i kao osoba. Moja karijera ne bi bila potpuna da ju tako nešto nije obilježilo.
Danas sam ponosan što imam ožiljak koji pažljivo čuvam i koji priča svoju priču, istinsku priču o sportu, usponima i padovima, ulaganjima bez garancije, a s druge strane sigurnom uspjehu. Kao što sam već nekoliko puta u svojim tekstovima rekao: karijera sportaša sigurno završava. Uspješna je bila ona koja je stvorila uspješnog čovjeka. A uspjeh, on je jednostavan: daj sve što imaš i onda dodaj još malo…svaki dan.