Ova stranica je kolumna psihologa i mentalnog trenera koji kroz svoje priče i kolumne dijeli svoja iskustva sa svima koji žele čitati u 21. stoljeću kad većina samo gleda.
Igor Čerenšek
Moja biografija
Rodio sam se u Zagrebu 1983. godine, u nekom romantičnom vremenu kad se slušao rock, kad su se pisala prava pisma, kad se dnevnik gledao na jednom kanalu na crno bijeloj telki, kad je Balić bio fini whiskey, kad se u šoping išlo svega par puta godišnje preko grane, a u školi su nas učili da trebamo poštivati starije, ali i svoje drugove.
Djetinjstvo mi je bilo kao i kod većine mojih prijatelja bezbrižno, jer djeca rijetko brinu, tako da sam ljeta provodio na moru kod rodbine, a ostatak godine na Jarunu ili savskom mostu gdje smo promatrali vlakove, povremeno se borili s neprijateljima iz drugog kvarta i gradili skloništa. Nismo imali mobitele, igrice ili nešto slično, tako da sam u drugom razredu osnovne škole uspješno organizirao prve kvartovske olimpijske igre, s ukupno 6 natjecatelja, a sportovi su uključivali bacanje kamena, trčanje oko zgrade, bacanje koplja (velike grane) i naravno sklekove. Nogomet se nije igrao jer u tome nisam bio dobar. Jako sam volio sport i natjecanje, a moram priznati da sam volio i postavljati pravila u hodu s obzirom da sam bio organizator i glavni trener ekipe.
Istovremeno sam htio biti i pisac jer sam volio čitati, a omiljeno štivo bili su mi Smogovci i sve što je Jules Verne ikad napisao. Iako početni zanos sportom nikad nije prestao, počeo sam pisati kratke priče, čija je kvaliteta bila neupitna ako pitate moje roditelje, i samo njih. Vrijeme se mijenjalo, država se promjenila, a i ja sam se promjenio. S 12 godina sam odlučio ići na Olimpijske Igre, ove prave, samo nisam znao kako s obzirom da sam s 11 godina odustao od juda, a zatim igrao vaterpolo u kojem je moja jedina kvaliteta bila brzina. Naravno nosio sam i naočale što nije olakšalo stvari jer leće nisam imao, pa sam na terenu povremeno izgledao neodlučno. Međutim bio sam odlučan u svom naumu da odem na Igre pa sam počeo ozbiljno trčati. Oko Jaruna naravno. Puno sam trčao pa je moja opcija bila da postanem maratonac, ali ni to se nikad nije dogodilo. Kako to biva u životu, pojavila se nepredvidiva prilika za koju sam, u tom slučaju, bio spreman.
Pozvali su me da plivam za Zagrebački Plivački Klub na gradskom i državnom prvenstvu. Iako sam na startu svoje prve trke ostao bez kupačih gaća, osvojiio sam medalju i moja je ljubav prema plivanju rođena, a od vaterpola i trčanja sam brzo odustao. Trenirao sam kao manijak jer sam po prvi put u životu imao jasnu viziju svog puta do Igara. Zaplivao sam za juniorsku, a uskoro i seniorsku repku, nastupio na mediteranskim igrama, europskom i svjetskom prvenstvu. Nakon toga sam sjeo i s 19 godina napisao svoju prvu misiju o odlasku na Olimpijske igre.
Vjerovao sam da će se moj san ostvariti, a mislio sam i da znam što je potrebno napraviti za njega. I radio sam, moram reći više nego ostali, često sam varao ostajući na bazenu duže od drugih ili dolazeći ranije, a na svakom zadatku, prisustvo boli bilo je znak da sam na dobrom putu. Nisam razumio planiranje i programiranje treninga najbolje, ali sam znao da će se trud vratiti. Istovremeno, a to nisu znali mnogi, sam sanjao da ću jednog dana živjeti u SAD-u, jer sam vjerovao da se tamo može sve. Na kraju krajeva i NLO uvijek tamo sleti. Tako sam i ja nakon dvije godine kineziologije u Zagrebu sletio u Minnesotu 2003. godine na studij psihologije, a 2004. godine u Atenu na Olimpijske igre.
Naučio sam da se snovi doista ostvaruju, ako jako vjeruješ i još jače radiš da bi ih ostvario. Nakon tih Igara, doživio sam još puno uspona i padova u sportu i kroz njih sam učio i mijenjao se. Studij mi je pomogao da pronađem svoj novi smjer i okrenem novu stranicu nakon završetka karijere, tako da sam od 2008. godine počeo raditi kao plivački trener i psiholog. Moja je nova misija bila pomagati ljudima da ostvaruju svoje snove. Tako sam već napisani program prvog Mentalnog Treninga (2006.godine) pokrenuo u Zagrebu, a moji su sportaši počeli ostvarivati uspjehe. Narednih godina imao sam prilike raditi s poznatim i manje poznatim sportašima, običnim ljudima, ljudima koji ostavljaju trag, onima koji vode druge i žele mijenjati svijet, ali i sebe. Napokon, vratila se prilika da se vratim svojoj ljubavi, pisanju.
Ne mogu reći da sam kao autor sjajan ali pisanje čini sjajnu priliku da svojim tekstovima potaknem veći broj ljudi na promjenu kojoj dugo teže, da ostvare svoje snove i potencijale. Tako je nastala i ova stranica, na kojoj pišem, dijelim, savjetujem…a oni koji žele pročitaju i poslušaju.
Zahvalan sam za svaku priliku i svaki dan kad sam okružen ljudima koji me vole, koje ja volim i koji zajedno samnom mijenjaju svijet na bolje. Zahvalan sam i za neprilike, jer su one iz mene uvijek izvlačile nešto bolje i više. Gdje ću biti u budućnosti ne znam, ali znam da ću i dalje težiti tome da pomažem, vodim i pružam najbolju moguću podršku onima koji žele ostaviti trag i mijenjati svijet, barem svoj.