Ne ide sve u sportu uvijek savršeno i onako kako smo predvidjeli. Često kad radim s mladim sportašima ne mogu vjerovati kako mogu zaboraviti osnovne dijelove opreme i nespremni doći na trening ili natjecanje. Danas sam se sjetio jednog takvog pomalo sramotnog vlastitog iskustva…
Neki kažu da su Mediteranske igre Olimpijske u malom, a meni su moje prve bile više od toga. Mediteranske igre u Tunisu 2001. godine bile su moje prvi veliki nastup za repku. Bilo je to natjecanje na koje sam bio pozvan da učim i na kojem se od mene ništa posebno nije očekivalo. Individualne utrke sam otplivao očekivano i tu nisam mogao puno napraviti, ali štafeta je bila jako dobro isplivana i ušli smo u finale.
Poslijepodne su krenule pripreme za finalnu utrku i imali smo realnu šansu osvojiti medalju. Iako nisam htio o tome razmišljati, nekako mi se to motalo po mislima, pa sam usmjerio na zagrijavanje i nekako uspio. Mirni smo krenuli prema ulazu na bazen gdje nas je prije samog izlaska na utrku službenik tražio akreditacije na uvid kako bi sve bilo regularno. Međutim, ja svoju nisam imao.
Mir je nestao u sekundi. Oblio me hladan znoj dok sam u nevjerici tražio akreditaciju. Službenik je rekao da na žalost bez moje akreditacije reprezentacija ne može nastupiti. Jedan od naših delegata je pojurio u olimpijsko selo pronaći moju akreditaciju, a natjecanje je zaustavljeno na pola sata. Osim što sam bio u šoku, još me i bilo neopisivo sram.
Akreditacija je napokon došla i izašli smo na start. Adrenalin me odavno preplavio i prešao granice meni do tada poznatog. Isplivali smo utrku i osvojili brončanu medalju. Bio sam ponosan na postolju i sretan što se nije završilo drugačije. Kasnije sam shvatio da dobra priprema uključuje više od fizičke pripreme i da sam moram voditi profesionalni sportski život želim li biti profesionalac. Isto tako naučio sam da mi povišeni intenzitet, uzbuđenje i adrenalin, pa čak mogu reći i stres odgovaraju i da se ne moram boriti s tim, već prigrliti to kao moj način. Danas znam da nisam jedini i znam da svaki sportaš ima svoj nivo optimalnog funkcioniranja.
Izgleda da sam s tim iskustvom puno dobio i uozbiljio se preko noći. Pitajte me jesam li ikad kasnije nešto zaboravio ponijeti na start 🙂
