Jednom davno živio je tradicionalni trener. Nije mnogo pričao, ali zato nije niti slušao. Znao je sve što sportašima treba. Njegov se rad nije preispitivao jer on je znao znanje. Sportaši su ga morali slušati bez da razmišljaju. On je radio i bio sve, od doktora do psihologa. Kažu da uz njega i njegov trening, sportašima ništa drugo nije bilo potrebno. Zabranjivao je sve što nije bilo trening. I naravno, imao je formulu uspjeha jer je jednom još davnije trenirao najboljeg sportaša.
Njega je već odavno evolucijski počeo mijenjati trener novoga vala. Mnogi su naizgled mislili da je promjena nepotrebna ili čak i nemoguća, jer bi rezultata za tradicionalnog trenera uvijek bilo. Bila je to teška bitka u početku, ali malo po malo treneri novog vala su se počeli pojavljivati svugdje. Isprva su to bili drznici s novim metodama, koji su se usudili razmišljati van kutije. Bili su to arogantni početnici koji su krenuli razgovarati sa sportašima. Bilo je jasno da se dešava velika promjena. Iz dana u dan ti bi „treneri“ slušali svoje sportaše. Brinuli su o njihovim potrebama! Snažan udarac na tradicionalnu trenersku vrstu bila bi povremena izjava ne znam ili nisam siguran. Tako nešto bilo je nedopustivo!
Kako je vrijeme odmicalo, treneri novog vala počeli su ostvarivati rezultate. Ali ne samo na svjetskom nivou, već je većina sportaša kod njih napredovala, što je do tada bilo potpuno nepotrebno. Postalo je jasno da se stara tradicionalna kula ruši. Stvar se pokušala spasiti tako da su nove trenere gurali na margine sporta, ali bilo je prekasno. Zadan je i posljednji udarac u temelje tradicije… novi su treneri razgovarali s drugim trenerima i dijelili znanja! Povremeno bi neki shvatili da im nedostaje znanja ili iskustva pa bi učili od drugih. Ranije je to bilo nedopustivo. Neznanje je nekada bila mana, a sada prilika!
Da bi stvar bila bolja, evolucija se nastavila zadajući teške udarce onome što je nekad bila dominantna vrsta. Počela su se stvarati neka nova znanja i ideje, a novi treneri su svaki stvarali svoje. Ponekad bi ih čak javno objavljivali tako da i drugi čuju?! Podučavali su jedni druge, ali bi podučavali i sportaše tako da i oni razumiju što rade. Trening nije nužno trajao 60 ili 120 minuta. Ponekad bi se trening skratio ili produžio, a neki pojedini treneri su tvrdili da dobar trening može trajati i 20 ili 30 minuta! Najteže je bilo prihvatiti da na nivou pojedinca pravila ne postoje, te da u stvarnosti, van knjige, ne opisuju mnoge.
Vrsta trenera trebala se prilagoditi vrsti sportaša???
Svijet trenera postao je dijelom svijeta sporta koji više nije bio isti. Ali ipak nije to bilo loše. Promjene rijetko jesu.
Sportske su se dvorane punile, djeca su se zadržavala u sportu, a kako su raspoloženje i atmosfera postali važni tako je i velik broj rekreativaca navalio na sport. Odjednom sport je postajao popularan i van ekrana. Najbolji su bili nasmijani treneri koji povrh stručnih znanja znaju slušati, pričati i prihvaćati različitosti.
Postajao je dio tradicionalnih trenera koju su se uspjeli asimilirati, dok je druge pregazilo vrijeme. A osim vremena pregazila su ih i njihova uvjerenja.
Tradicionalni trener je davno izumro, iako legenda kaže da negdje možda postoji zemlja u kojoj postoji još nekolicina takvih koji se čvrsto odupiru evoluciji. Možda i budu još neko kratko vrijeme, ali treneri novog vala dolaze i dalje…sa sportašima novog vala.
Trening je tu za sportaša, a ne sportaš za trening… sitna razlika u fokusu.
