Kolumna

Sport iznutra: Roditelji

Autor 19. rujna 2015. Nema komentara

Kada ste dijete roditelji vas “upišu” na sport koji smatraju zdravim ili korisnim. Barem se to meni tako desilo. Neko vrijeme se bavite s tim sportom, onda vam dosadi, pa krenete na neki drugi, na koji idu neki vaši prijatelji. Ponekad se desi da ne idete tamo gdje idu svi jer se zaljubite u svoj sport. Ali malo tada znate o tome što će vas čekati u istom sportu za nekoliko godina… ukoliko odlučite postati uspješni.


Roditelji su tu važna karika. Neki potiču djecu da se bave sportom, jer ga smatraju zdravim. Generalno se tako većina roditelja izjašnjava. Drugi pak vjeruju da zahvaljujući sportu djeca neće završiti na ulici i u lošem društvu. Trećima je samo važno da se djeca nečim bave i da budu sretni. Na žalost, u posljednje vrijeme mi se čini da su ti roditelji rijetke iznimke. Četvrti u budućnosti vide djecu kao uspješne profesionane sportaše…a sebe kao zaslužne uspješne roditelje. Na žalost takvih je sve više.

Jako često roditelji procjene da je njihovo dijete talent za neki sport, zapravo vrlo su rijetki oni koji za svoje dijete kažu da nije talent, ali neka se bavi sportom ako želi. Nakon nekog vremena oni uvjereni u sposobnosti svog djeteta (mnogi) krenu s “pružanjem podrške” djeci i daljnjem usmjeravanjem u sport. Mnogi se i osobno involviraju, jer smatraju da su zbog boravka kraj sportskih terena svladali osnovne tehničko taktičke zakonitosti sporta, mogu razaznati dobre od loših trenera, te su kompetentni uputiti kritiku ili savijet svakome. Mnogi su kraj sportskih terena sa štopericom, neki su u samom terenu, a velik broj roditelja svoju djecu samostalno trenira vikendom kako bi nadmašili konkurenciju. Gotovo svi su stručnjaci za mentalnu i kondicijsku pripremu, tako da djeci i trenerima daju savjete o kondicijskim treninzima (o razvoju sirove snage, izdržljivosti na duge staze i žilavosti) i mentalnom pristupu na natjecanju (eliminaciji straha, mudima i prgavosti). Nitko sretniji od nas trenera kad nam se dodjeli takav savijet. Nakon nekoliko godina 99.9% te djece ne stvori ništa u sportu osim anksioznosti, te odbojnosti prema sportu i roditeljima, ali ima 0.01% onih koji postanu svjetski poznati i služe kao sjajan primjer sljedećoj generaciji nadobudnih roditelja. Nemojte me krivo shvatiti, najveći dio upravo takvih roditelja ima dobre namjere i vjeruju u mogućnosti svoje djece. Na žalost u najboljoj namjeri odabiru pogrešan pristup.

Srećom, postoje roditelji koji svoju djecu potiču na bavljenje sportom zbog zdravlja, stvaranja zdravih životnih navika, izgradnje sportskog stava i pripreme na život koji slijedi. Jednako kao i oni koji se osobno involviraju i ovo su roditelji koji se ujutro ustaju prije djece, pripremaju doručak, voze ih na treninge, s treninga, a istovremeno brinu o školi i trude se pružiti djeci sve što je potrebno da bi ostvarila svoj puni potencijal. Na žalost djeca to ponekad zaborave, ne vide ili ne razumiju, ali ljubav je bezuvjetna pa takvi roditelji to sve rade bez da očekuju nešto za uzvrat. Ipak, ako ovo čita neko od “odrasle djece”, nemojte zaboraviti zahvaliti svojim roditeljima na podršci koju ste dobili. Mnogi od nas ne bi danas bili tu gdje jesmo da takve podrške nije bilo.

Iako neka djeca napreduju unatoč pritiscima sa svih strana, velika većina djece to ne uspjeva. Iz tog razloga važno je da roditelji djece koja se bave sportom danas uoče svoj stil podrške i ako je potrebno neka ga promjene. Ako niste sigurni kako i koliko, pitajte svoju djecu (više puta), ona će vam preciznije reći kakav oblik podrške žele.

E sad, zanimljivo je i to što se dešava na putu do uspjeha, jer poznavanje puta je nužno da bi mogli procjeniti želimo li uopće krenuti i doseći destinaciju.

Uskoro…Sport iznutra: Sportaši u usponu

Facebook komentari