Živi zdravo, pazi što jedeš, pazi što piješ, ne izlazi, budi motiviran, budi uspješan… budi pravi sportaš. To su neka od očekivanja s kojima se mladi sportaši svakodnevno susreću. Pitam se koliko ljudi danas zna kako izgleda jedan radni dan sportaša u usponu? Podijelit ću s vama iskustva koja sam doživio kao sportaš, kao i iskustvo rada s nekoliko stotina sportaša – drugim riječima, podijelit ću s vama moju varijantu istine.
Dok sam bio mladi sportaš moji se roditelji nisu uklapali u skupinu ambicioznih nego više u skupinu promatrača, sretnih što mi ide. I zbog toga sam im zahvalan. Iako je moj život u srednjoj školi bio različit od većine vršnjaka, moje sportsko iskustvo bilo je više – manje uobičajeno i slično iskustvu mojih vršnjaka sportaša, koji su težili velikim uspjesima u budućnosti. Ustajao sam u 5:00 da bi stigao na trening u 6:00, a da bi nakon toga, u 7:30, otišao u školu. Škola je trajala do poslijepodne nakon čega je slijedio drugi trening , a oko 18:00 ili19:00 sati, došao bi red na povratak kući. Nakon 12 satnog radnog dana učenje je bila samo iluzorna ideja posuđena iz svijeta bajki, posebno zbog umora koji mi je umanjivao fokus na neprepoznatljive razine, ali i zato što sam bio jedan od onih koji su u vrijeme puberteta smatrali da im srednjoškolska edukacija ne donosi ništa vrijedno (jer ne pobuđuje moje istančane pubertetske interese).
Nakon takvog dana ponekad bi bilo poželjno da sportaš/sportašica ima djevojku/momka s kojim se viđa, općenito da njeguje privatni život jer to je normalno. Međutim, to nije lako. Ako ste potpuno uronili u ulogu sportaša onda ste većinu vremena krajnje iscrpljeni, nemate vremena, između ostalog, znate da morate leći u 22 sata – ako želite barem 7 sati spavanja. Umor i nedostatak vremena u “privatnom sektoru” nisu nepoznanice odraslima jer je to uobičajen scenarij koji nam se događa u životu…samo 20 godina kasnije. Dakle, onima koji su bili sportaši to, u pravilu, ne predstavlja novitet. U životu normalnog srednjoškolca, osim kave u tjednu, postoji i izlazak vikendom, tulumi, maturalci i slično. Sklapaju se veze, odnosi i poznanstva za cijeli život (barem tada tako mislite). Kod sportaša je, na sreću, također sve to moguće, ali u znatno manjoj mjeri. Većina njihovih socijalnih interakcija odvija se u školskom okruženju i na natjecanjima. Na sreću, sportska natjecanja predstavljaju idealno mjesto za upoznavanje ljudi sa sličnim interesima koje i sami njegujete, tako da neka od tih poznanstava prerastaju u prijateljstva i traju doslovce cijeli život. Danas mi se čini da je upravo to jedna od najvrjednijih stvari koje sam u sportu dobio. Međutim, mladi sportaši ponekad uhvate malo slobodnog vremena i snage pa odluče izaći s prijateljima, no tada roditelji i/ili treneri često zabrane sve aktivnosti osim škole i treninga. Naravno, vode se idejom da je više bolje, te da je red, rad i disciplina sve što je potrebno sportašu. Zamislite da radite 8 sati na jednom poslu, zatim 6 sati na drugom poslu, a nakon toga bez socijalizacije bilo koje vrste idete spavati. Koliko bi dugo izdržali da tako radite dan za danom? Koliko bi napredovali u svojim poslovima? Čak i da izdržite – koliko bi bili sretni? A sad zamislite koliko je to teško kada ste u najboljim godinama, mladi, poletni i željni života… Zanimljivo je da su gotovo svi uspješni sportaši s kojima sam radio imali umjeren, svakako postojeći, društveni život za vrijeme srednje škole.
Bilo kako bilo, srednja škola završi, manje ili više uspješno, a vi ste manje ili više uspješan sportaš. Ako ste uspješni nalazite se u teškoj situaciji kada se od vas traži da odaberete svoj put. Obično je potrebno birati između nastavka školovanja ili pokušaja razvoja profesionalne sportske karijere. Kažem pokušaja jer je karijera u tom trenutku još jako daleko od ostvarenja. Odaberete li karijeru, na žalost, u većini slučajeva možete zaboraviti na fakultet. Osobno sam pokušao oboje i nije bilo jednostavno jer sustav školovanja u našoj zemlji ne tolerira jedno i drugo. Zanimljivo je što imamo zajedničko ministarstvo obrazovanja i sporta iako jedno s drugim ne spajamo u praksi.
U nekim slučajevima, a takav je bio i moj, otvori vam se prilika da studirate i trenirate istovremeno u drugoj zemlji, pa tako danas mnogi sportaši odlaze van. Nekima je to čak i krajnji cilj. Danas velik dio sportaša upisuje srednju školu i trenira gotovo isključivo s ciljem dobivanja stipendije i odlaska iz naše zemlje u neku drugu (najčešće S.A.D.) koja će im omogućiti daljnji napredak (u bilo kojem aspektu). Iako je to možda žalosna činjenica za našu zemlju, osobno sam sretan zbog svih onih kojima se pruža takva prilika. Proteklih sam se godina osobno angažirao oko nekoliko desetaka sportaša i sudjelovao u njihovom odlasku preko bare ne bi li dobili ono što ja vjerujem da zaslužuju. Mišljenja sam da treneri ne bi trebali težiti postizanju isključivo osobnog uspjeha, kad su u službi sportaša, već pomoći sportašima kod postizanja vlastitih uspjeha prema vlastitim kriterijima koji se mogu razlikovati od naših.
Ako ste jedni od onih koji su otišli studirati i trenirati preko granice onda imate priliku vidjeti nove sustave treninga koji vam mogu pomoći (ali i ne moraju) u razvoju vaše sportske karijere. Neki vjeruju da će ako odu van zemlje proigrati, postati bolji, brži itd. To nije uvijek točno. To što je nešto novo ili strano ne znači da je bolje, a sportaši često zaborave proces prilagodbe u prvih godinu do dvije gdje se često događa stagnacija, a u nekim slučajevima i nazadovanje. Uzevši u obzir stotinjak sportaša koje poznajem, a koji su otišli u SAD s ciljem napredovanja, moram zaključiti da je najveća dobit koju su imali zapravo stečeno iskustvo, promjena perspektive, izgradnja nekih novih stavova i svjetonazora, te malo “šira slika” od one koju su imali prije prelaska granice. Iz tog razloga svakome bi preporučio da pokušaju stvoriti i iskoristiti takvu priliku. S druge strane, ako niste otišli i pokušavate ostvariti sebe unutar granica naše zemlje, moram zaključiti da ste vrlo odvažni. Od sportaša koji ostaju, rijetki opstaju. Na sreću, postoje neki izuzetni primjeri upravo takvih sportaša i s ponosom mogu reći da su to neki od naših najboljih klijenata (u Mentalnom treningu).
E sad, bez obzira gdje se nalazite kao mladi sportaš u usponu, moram spomenuti neke prepreke koje se u ovoj fazi javljaju kod mnogih (i dobro je da je tako), može se očekivati njihovo pojavljivanje i dalje u razvoju.
Neki se po prvi puta susreću s činjenicom da većina mladih sportaša koristi razne nadopune prehrani, a neki se na žalost po prvi put susreću i s dopingom koji se prezentira kao prečica koju ionako svi manje više koriste. Neki počinju shvaćati odgovornosti i slobode sportskog stila života i shvaćaju da stvari u sportu nisu uvijek baš tako zdrave kako se prezentiraju… Većina pretrpi brojne poraze, ozljede i nepravdu. Svi se prije ili kasnije upoznaju s politikom. Mnogi osjete razočaranje. Neki imaju sreću s trenerom, a neki imaju trenera koji u njih ne vjeruje. Neki uspijevaju zahvaljujući podršci, a neki unatoč nedostatku iste. Mnogi saznaju da uvjeti nisu jednaki za sve. Mnogi nauče da se trud ne može naplatiti u cijelosti. Većina se upozna s pritiskom, a neki ga manje ili više uspješno svladaju.
Na kraju krajeva, uzevši sve u obzir možemo zaključiti da je sportsko iskustvo u toj dobi izuzetno bogato i bez obzira, nastavi li se karijera ili ne, mladi sportaši u usponu nauče puno toga i imaju priliku razviti karakteristike koje teško mogu razviti na drugi način u tako ranoj fazi u životu. Dopustite da na kraju podijelim nekoliko vlastitih spoznaja:
- život nema prečice
- ako mislite da ste pronašli prečicu znajte da je skupa i da ne vodi uvijek tamo gdje ste krenuli
- žrtve se isplate ali s odgodom
- u životu je važan balans, a balans ne znači nužno jednakost
- politika je…
- razočaranje boli gore od ozljede i oporavak traje duže
- svi smo jednaki ali ima i jednakijih
- pritisak nam pomaže ako znamo što s njim
- kvaliteta je važnija od kvantitete
- porazi nas ne ubiju, ali imaju potencijal da nas ojačaju
- uspjeh je teško za definirati jer svatko ima svoju varijantu
- mnogi nam žele dobro, ali nešto manji broj to želi zbog nas
- neka prijateljstva doista traju vječno
- sličnosti nas spajaju
Možda danas znamo da sport na juniorskom nivou i prelasku u profesionalan nije baš posve zdrav, ali ja ga zbog gore navedenih razloga ništa manje ne bih preporučio svim mladim ljudima. Ne postoji način da brže upoznate život nego kroz sport…
Bez obzira gdje se nalazite i gdje idete nije jednostavno. Ono što mladog sportaša očekuje u nastavku karijere nije lako, nije očekivano, a nije ni predvidivo. Ono što je zasigurno – izazovno je!
Što je to što se može događati u profesionalnom sportu, pročitajte u nastavku…
