Prije više od deset godina nastupao sam na jednom europskom prvenstvu. Bilo mi je to jedno od omiljenih natjecanja, jer sam volio mali bazen i dinamičnost utrka. Tada sam imao priliku raditi s jednim od najboljih svjetskih trenera od kojeg sam puno naučio i ovo je bila jedna od njegovih lekcija.
Bio sam spreman, ali mlad. Ujutro sam uspio kvalificirati u polufinale i time ostvario svoj cilj, ali pred popodnevnu trku odlučio sam napraviti najbolje zagrijavanje do sada. Napravio sam sve što sam mogao i onda sjeo i razmišljao. Razmišljao sam o utrci, ali ne što ću napraviti nego sam razmišljao kako će to završiti. Hoću li „umrijeti“ putem, hoću li izdržati, hoću li ući u finale.
Odjednom, trener se pojavio kraj mene i rekao mi: znaš Igor, gledao sam te danas na rasplivavanju. Pogledao sam ga s upitnikom na čelu. Stavio mi je ruku na rame i rekao: znaš, mislim da te nikad prije nisam vidio da tako letiš po vodi; danas je dobar dan za tebe.
Pomislio sam, ako to M.B. može reći onda je tako. Iako sam i sam znao da je forma odlična, dozvolio sam si da odlutam u mislima i razmišljam o ishodu prije nego što mi se on obratio. Bio sam sretan i ponosan i sada više nisam razmišljao što će se desiti, nego KAKO ću plivati. Dok sam se zadovoljno smješkao, trener je otišao do drugog plivača u ekipi i rekao mu: znaš, danas sam te gledao na rasplivavanju…
Nije me to mučilo jer sam „znao“ da je meni rekao istinu J
Naučio sam da samopouzdanje doista dolazi od nas samih, ali nam osoba koju smatramo relevantnom može pomoći da od iskre samopouzdanja napravimo plamen. Ako vjerujemo i ako naš suputnik vjeruje, teško je sumnjati u put. Naučio sam da nije potrebno znati kako će nešto završiti već je dovoljno znati da sam spreman za taj put. Naučio sam da trener mora biti „psiholog“; što je M.B. doista bio.
„Bez obzira vjerujete li da možete ili ne, u pravu ste!“
