Kad sam imao šest godina izgledao sam kao da imam četiri. Razumna odluka mog tate, s željom da me očvrsne bila je da me upiše na judo. Ideja je bila stvoriti od mene sportaša, borca…muškarca. Nisam volio judo, a posebno sam izbjegavao spariranje s jednim „prijateljem“ istih godina kao i ja, samo s desetak kila više (viška). Razumno, omiljeni dio treninga bio mi je zagrijavanje. Bio sam uporan, jednako kao i moj tata koji me nekoliko puta tjedno vodio na treninge. Nastavio sam trenirati judo do svoje desete godine. Onda smo došli do zaključka da bi mogao probati još neki sport, pa sam tako krenuo na plivanje. Išlo mi je solidno, bio sam ok, ali kako je meni i tati trenerica rekla, bio sam prestar iako sam imao tek deset godina. Jedno sam vrijeme kombinirao judo i plivanje, međutim rekli su mi da jedno s drugim ne ide. Tada se javila ideja o kompromisu. Upoznao sam vaterpolo, kombinaciju prave muške borbe i plivanja. Bila je to solidna kombinacija, osim što se meni nije osobito sviđala. Bio sam solidan, kao igrač, najbrži u timu kao plivač. Ipak, najviše od svega volio sam otići na Jarun trčati sam…maštajući da ću jednog dana otići na Olimpijske Igre. Nisam znao kako, čak sam jedno vrijeme vjerovao da će to biti kroz trčanje. Svaki sam dan trenirao, vaterpolo, trčanje…sve što sam radio, radio sam kao da se spremam za nešto veliko. Sa šesnaest godina prijatelj me pozvao da s njim odem na plivačko natjecanje i predstavljam jedan mali, tada gotovo nepoznati klub. Bilo je to vrijeme adolescencije koje je u mom slučaju značilo preispitivanje svega i svačega, uključujući i mene samog. Nisam znao kojim putem krenuti dalje, a znao sam da mi vrijeme izmiče. Lagao bih kad bi rekao da nisam bio zabrinut ili povremeno pomislio da neću uspjeti. Ali tada bi se brzo trgnuo i tražio priliku. Tako je i ova prilika došla i nastupio sam na prvenstvu grada. Bilo je to za mene nevjerojatno iskustvo, uzbuđenje napetost, davanje svog maksimuma i na kraju medalja. Moj se trud ovdje prepoznavao i nagrađivao. Počeo sam paralelno trenirati vaterpolo i plivanje. Moj trener vaterpola nije to dobro prihvaćao jer sam se otuđio od tima (imao je pravo), a moj otac još manje. Jedan dan sam mu rekao da se ostavljam vaterpola. Otišli smo na dugu šetnju i razgovor koji je „trebao“ završiti mojim ostankom u vaterpolu kojim se već dugo bavim i koji mi „ide“. Šetnja je zavšila vrlo brzo kao i razgovor, s zaključkom da sam lud jer uopće pomišljam na ozbiljno plivanje sa šesnaest godina, kad mi je trenerica još dok sam imao deset godina lijepo rekla da sam prestar. Bio sam tvrdoglav, bahat, arogantan adolescent koji je prolazio kroz svoju fazu buntovništva i odlučio pod svaku cijenu prkositi svom ocu. Ispisao sam se s vaterpola i postao punopravni član plivačkog kluba. Svoje sam buntovništvo i aroganciju tada prebacio u sport. Trenirao sam koliko je trebalo, kako je trebalo, davao sam sve od sebe i testirao sve postavljene granice. Rezultati su dolazili i malo po malo postajao sam sve bolji. Sa sedamnaest godina nastupio sam za juniorsku reprezentaciju, sa osamnaest za seniorsku, a sa dvadeset i jednom godinom plivao sam na Olimpijskim Igrama u Ateni. Ostvario sam svoj san, iako veći dio puta nisam znao kako ću ga ostvariti. Jedino što sam znao je da je moj uloženi trud najbliže garanciji za uspjeh što ću ikada imati. Nisam slušao, bio sam tvrdoglav i arogantan u svojim uvjerenjima da mogu više, iako su me mnogi odgovarali od mog puta i dali sve „pametne racionalne razloge“.
Nemojte dozvoliti da vas bilo tko definira, da vam bilo tko postavi granice i kaže što možete, a što ne. Ne dozvoljavajte da vam godine budu prepreka da ostvarite svoje snove, jer povijest nam daje brojne primjere ljudi koji su ostvarili sebe iako su sa svojim putem krenuli „prekasno“. Međutim, iako sam ja u plivanje ozbiljno ušao sa šesnaest godina, vjerujem da je i prethodnih deset ostavilo važan trag. Zato često kažem sportašima da se za svaki meč, utrku, borbu, pripremaju cijeli život, a ne samo tjedan dana ili tekuću sezonu.
