Postoji li savršena tranzicija iz juniorskog u profesionalni sport? Postoji li najbolji način za to? Kako to da često vidimo juniore koji su uspješni, ali jednostavno nestanu u seniorskom sportu?
Moguće je da se radi o naglom porastu konkurencije, odnosno broja sportaša koji se natječu u toj velikoj „dobnoj skupini“. Međutim, većina seniora nisu bili svjetska juniorska klasa, a neki ipak postižu vrhunske rezultate. Osim toga svjetski poznati junior često gubi od prosječnog profesionalca ili seniora amatera.
Možda se radi o iznimnim financijskim zahtjevima sporta? Međutim za svjetsku juniorsku klasu izdaci nisu mali i odricanja te prirode su već poznata i roditeljima i sportašima. Dakako da su izdaci veliki, međutim je li to opravdanje za svaku neuspješnu tranziciju?
Moguće je da se radi o tome da talent više nije dovoljan? Da su izazovi kudikamo veći? Da odricanja po pitanju privatnog života i fizičkih ulaganja nadilaze dosadašnje?
Upravo tako…
Mnogi vrhunski juniori vjeruju da će na temelju vlastitog talenta i dosadašnjih ulaganja svoj dosadašnji put prema juniorskom vrhu nastaviti jednakim ritmom prema seniorskom svjetskom vrhu. Na žalost to ne ide baš tako lako…
Tranzicija započinje puno prije trenutka u kojem se ona odvija „na papiru“. Počinje u trenutku puno prije uobičajenog prelaska u sljedeću kategoriju. Ona započinje postepenim izlaganjem, stjecanjem iskustva, te adaptacijom koja je proces, a ne točka prijelaza.
Vrhunski junior u vrlo ranoj juniorskoj dobi mora biti izložen seniorskim, profesionalnim natjecanjima. On mora osjetiti kako je to izgubiti od prosječnog seniora poluprofesionalca koji se dovoljno dugo zadržao u sportu da mlade i naivne „nauči pameti“. Mora osjetiti kvalitetu, intenzitet i tenzije koje su prisutne na profesionalnim natjecanjima. Mora osjetiti gubitak u svakom aspektu na vlastitoj koži. Mora osjetiti kako je to imati rezultatski uzlet, a onda poraz. Takva negativna iskustva kroz izlaganje sigurno nisu ugodna, ali su nužan preduvjet za razvijanje mentalne čvrstoće i znanja koja kasnije može iskoristiti za postizanje pobjeda.
Česta je zabluda da je velik uloženi trud u juniorskoj dobi dovoljan. Kvaliteta rada i uloženog truda u profesionalnom sportu značajno nadilazi onu u juniorskoj dobi. Količina rada se zadržava ili ponekad povećava, međutim usmjerava se na specifične elemente izvedbe i sportskog razvoja. Značaj se pridodaje novim aspektima sporta koji su na žalost često zapostavljeni u ranijoj dobi, pa se tako započinje intenzivan rad na mentalnoj pripremi. U tehničkom, taktičkom i kondicijskom aspektu se iz sezone u sezonu traži prostor za napredak, revidiraju se vježbe, te se konstruira novi plan i program rada. Stagnacija, status quo i održavanje u procesu uspona u profesionalni sport ne postoje!
U mom radnom iskustvu s našim nekada vrhunskim svjetskim juniorom u tenisu, Bornom Ćorićem, naučio sam da odmor ne postoji za njega, ali jednako tako niti za jednog člana njegovog tima. Kondicijski, sportski i mentalni trener imaju zadatak svakodnevno brinuti i skrbiti za sportaša. Put koji sportaš prolazi teško može proći potpuno sam. Podrška stručnog tima u kojem svaki član ima podjednako važnu ali jedinstvenu ulogu je od izuzetne važnost. Svaki nedostatak sportaša, naš je nedostatak koji zajedno moramo nadoknaditi i popraviti. Sitnice koje vidimo kao priliku za napredak moramo iskoristiti jer se na sitnicama gradi karijera. Očekivanja nevjerojatnog „preko noći“ napretka moramo zaboraviti i pripremati se za napredak u sitnim postocima. Kao i sportaš, pripremamo se za pobjede, ali vježbamo nošenje s porazima i učenjem iz istih.
U proteklih 2 godine pratio sam Bornu kako se razvija u vrhunskog juniora, osvaja juniorski US Open, postaje svjetski juniorski broj 1., ali istovremeno ciljevi svih nas u timu su bili daleko ispred toga. Planiralo se više i bolje, treniralo se za više i bolje. Prošla je godina dana otkako sam se osvrnuo na Bornin rad i kvalitetu njegove pripreme na juniorskom US Open-u. Ove godine, sa svojih 17 godina, Borna je prošao kvalifikacije istog Grand slama, te se plasirao u drugo kolo i ostvario rezultat karijere.
U tih godinu dana Borna je napredovao značajno, međutim ja vjerujem da njegovi rezultati tek dolaze s obzirom na uloženi trud i napredak koji je vidljiv na treningu, jer ako to obično biva, rezultati natjecanja uvijek kaskaju za rezultatima na treningu. Borna je u svakom aspektu treninga tražio više od nas trenera i više od sebe. Kao što je takav pristup potreban za vrhunskog sportaša profesionalca, tako se to traži i od nas kao trenera istog profesionalca. Oni koji fizički i mentalno mogu pratiti takav rad imaju šansu da postanu vrhunski profesionalci sportaši ili treneri, oni koji ne mogu, bolje da niti ne pokušavaju.
Vjerujem da će se njegov rast i napredak nastaviti i u budućnosti, ako si svi mi u timu svakodnevno budemo postavljali pitanje, kako sutra mogu biti bolji? Jer nije sve u popravljanju pogrešaka, one su slabosti nas i naših sportaša i njih ćemo umanjiti. Puno je važnije prepoznati kvalitete i u njima napredovati jer u njima leži prava snaga.
