S obzirom da ovdje pišem istinu, znam da neće baš svi koji čitaju biti oduševljeni. Dobro je što istina o svijetu leži u očima promatrača, pa tako ova ovdje leži u mojima i ona je samo jedna od opcija.
Dugi niz godina slušam kako je sport zdrav i kako je sportski stil života najbolja garancija za dug životni vijek. Donekle se slažem, ali danas imam potrebu razdijeliti rekreativce od profesionalnih sportaša (odnosno onih koji profesionalno treniraju), jer smatram da je ta razlika značajna. Za profesionalce je ponekad vrlo teško ne truditi se i ne davati sve od sebe na treningu. Sportaš u svakom trenutku pokušava dati sve od sebe, teži savršenstvu i prihvaća patnju. Rekreativac s druge strane najčešće trenira u zoni ugode. Naravno da će rekreativan oblik rada koristiti zdravlju, međutim kod vrhunskih sportaša je zdravlje odavno prestao biti motiv za bavljenjem sportom. Svjestan sam da pišući ovo možda izazivam negodovanje nekih koji kažu da bi sport trebao biti povezan sa zdravljem, međutim tako stvari stoje. Treninzi od 8 sati dnevno 6 dana u tjednu, iznimne količine suplemenata i napori koji nadilaze bol i kočnice koje nam tijelo i um daju, jednostavno ne podsjećaju na zdravlje.
Za profesionalnog sportaša trening je sam po sebi izazov i dovoljan motiv da daje maksimum svojih trenutnih mogućnosti. Za takvog je sportaša izlazak iz zone ugode znak da se počinje sa pravim radom. Nekada je netko rekao: sport počinje tamo gdje ugodnost rekreacije prestaje. Radi se o vrlo malenoj i posebnoj grupi ljudi koji uživaju u napornom fizičkom i mentalnom radu, koji bol prihvaćaju, ponekad vole i često koriste kao znak da se nalaze na dobrom putu. Život je tada prepun dnevnih izazova koje sportaš naziva trening, prepun velikih testova karaktera, volje, ustrajnosti, vlastitih principa i držanja obećanja prema samome sebi. Svaki set i zadatak koji sportaš odrađuje na treningu, prilika je da testira svoje tijelo, granice svoga tijela i uma i da ih pokuša prijeći.
Uistinu, ponekad mi se čini da najveći dio treninga sportaši odrađuju mentalno i dok se tijelo pati um postaje jači, te svaki trening postaje svojevrstan trening glave. Ponekad se od sportaša može čuti i prigovor da je trening bio prelagan, da nije boljelo i da ne žele na taj način trenirati, jer se osjećaju kao da gube vrijeme.
Ako sportaša u ovom kontekstu prihvatimo kao osobu koja uživa u nanošenju boli samome sebi, radimo grešku, jer sportaš je osoba koja konstantno i stoički podnosi izazove koji se stavljaju pred njega, njegovo tijelo i um. Sportaš uživa u boli samo zato jer ona dolazi sa napornim radom, a to je ono što sportašu govori da je na pravom putu. Tada i trenerova uloga postaje jasnija i on postaje osoba koja pažljivo bira i planira nove dnevne izazove za sportaša i brine o njegovom psihofizičkom rastu i razvoju.
Vjerujem da kako u sportu tako i općenito u životu vrijedi pravilo da ako dugo radiš jedno te istu stvar na isti način, vjerojatno krivo radiš. S vremenom prestaješ biti fokusiran na to što radiš, radiš automatski ili uzimaš stvari zdravo za gotovo. Ako nešto konstantno mijenjaš, razbijaš rutine i tražiš nove izazove, zapravo razvijaš sebe u novom i nepredvidivom smjeru i postoji šansa da ostvariš svoje snove, možda čak i ranije iako na neočekivani način. Netko je nekad rekao da snovi dolaze broj preveliki kako bi mi rasli i razvijali se ne bi li ih ispunili.
Ako si sportaš, predlažem ti da izbjegavaš rutine i uobičajeno. Želiš li velike stvari razmišljaj veliko, van standarda i prosjeka. Ako negdje putem patiš zbog svojih odluka i djela, vjerojatno si učinio pravu stvar, samo se sada moraš potruditi da ti ide u korist. Ako si trener, brini da svaki dan nosi svoje nove izazove, koji su taman toliko teški da su dohvatljivi uz izniman rad, a svoje sportaše pripremaj i odgajaj za suočavanje. Ako si rekreativac budi ponosan što si jedan od rijetkih koji radi na svom zdravlju i što predstavljaš pravog promotora zdravog životnog stila, primjer za sve nas, pa čak i one profesionalne sportaše koji će to jednog dana prestati biti.
