Otkucala je ponoć, a moj kolega i ja sjedimo i radimo, razmišljajući o sutra. Pitamo se kada će se desiti jutro kada nećemo biti nošeni pritiskom stvaranja boljeg sutra, još danas. Većina nas se bori sa svakodnevnim nedostatkom vremena, ja se borim mišlju kako izmisliti i patentirati 25. sat u danu…kao da ću u tom satu učiniti nešto posebno što će život promijeniti na bolje, olakšati život meni i svima oko mene, naravno znatno. Ne želim biti sebičan i pohlepan, pa svoju želju opravdavam novom, s time da želim samo biti miran, ne bogat, samo miran. I onda shvaćam da taj sat, a niti jedan prije njega neće promijeniti ništa, osim što ću biti umorniji za jedan sat rada više.
Čini mi se da nam vrijeme nije problem, već nedostatak fokusa koji nam ponekad oduzima vrijeme. Ako se usmjerimo na jedno, a istovremeno prihvatimo da drugo možda nikada neće vidjeti svjetlo dana, možda to i bude početak dana kada nadolazi bolje sutra. Takvo sutra nećemo stvoriti pritiskom i brigom. Možda ako prihvatimo da će bolje sutra doći ili ne, ako živimo u uvjerenju da naše najbolje sutra prolazi danas, dok brinemo, možda sutra postane bolje danas.
Ne volim nadanja i priželjkivanja, ja vjerujem u odluke, u sporazume sa samim sobom, njih se mogu pridržavati. I tako razmišljam i razgovaram sam sa sobom i zaključujem da možda ipak imam prevelika očekivanja od drugih, pa ih onda da izbjegnem razočaranja i neuspjeh sam obavljam. I tako pomalo odgađam svoje bolje sutra, svoj mir, a stvaram novi nedostatak vremena. Ljudska glupost zbilja nema granica. Cirkularnost naših prepreka je zapanjujuća kao i pogreške koje ponavljamo svakodnevno. I znam, prepoznajem pogrešku, odavno sam trebao zatvoriti laptop i krenuti kući. Pa eto zatvaram i idem.
