Jednom davno živio je pastir. Bio je jako star i svoje dane i godine proveo je čuvajući ovce u brdima vodeći ih na ispašu na mjesta za koja je već znao da su najbolja. Brinuo je o njima, a one su brinule o njemu, jer su bez njega bile izgubljene. Većinu dana provodio je u tišini, razmišljajući dok je šetao prirodom. Međutim, svaki dan bi zapalio veliku vatru i upuštao se u najdublje razgovore u gotovo potpunoj tišini. Sve što bi se čulo bilo je tiho pucketanje vatre i poneki uzdah pastira. Nitko ga nije razumio i svi su ga smatrali čudakom.
Jednog dana mladi znatiželjni pastir je naišao na njega i pitao ga što radi gledajući u vatru satima. Rekao mu je da razgovara s vatrom. Mladi ga je pastir pitao kako je moguće pričati s vatrom. Starac mu je otkrio staru legendu i tajnu koju rijetki znaju. Pastir ga je slušao misleći kako neke mudrosti ne možemo naučiti ili kupiti, neke moramo proživjeti.
Rekao mu je:
U vatri živi čovjek, a ponekad i nekoliko ljudi.
Vatra je život, a ponekad i nekoliko života.
Vatra je nepredvidljiva, baca iskre i ponekad opeče one u blizini.
Topla je ali varljiva.
Daje život, ali ga i uzima.
Ponekad nam svašta priča, a ponekad samo sluša.
Ponekad joj se previše približimo i to bude bolno.
Ako stojimo predaleko, ne osjetimo plamen niti toplinu.
Teško ju kontroliramo, ali ponekad nas posluša.
Vatra je čudesna kreacija prirode mnogima neshvatljiva.
Vatra nudi odgovore i postavlja pitanja.
Vatru ne možemo uhvatiti i ne vrijedi pokušavati.
Pokušamo li je utišati, mogla bi se ugasiti, ali rasplamsati
U vatri žive drugi, a ponekad u vatri budemo i mi sami.
Mladi pastir je razmišljao kako vatra ima dušu kao čovjek, ali ga istovremeno podsjeća na ljubav, bez koje čovjek kao da ne postoji…
