Kad stvari izmaknu kontroli… a vremena je malo

Mehanizam uspjeha
listopad 20, 2016
Kako postati najprosječniji čovjek na svijetu u samo 12 koraka
svibanj 9, 2017

Ima dana koje uvijek pamtimo kao da su se desili jučer, to su dani koji ostavljaju trag, mijenjaju smjer.

Dočekao me ispred ulaza u zgradu u kojoj radim. To nije bio njegov način jer bi uobičajeno nenajavljen ušao u moj ured bez pozdrava…ali ni ovo nije bila uobičajena večer.

Djelovao je zabrinuto iako sam mu oči jedva vidio ispod šešira…pa sam odmah pomislio da se nešto strašno desilo mom Učitelju.

Da li je moguće da čak i on osjeća zabrinutost i strah? Bio sam siguran da je neranjiv, barem emotivno, ali eto ipak i najveći padaju. Došlo je i moje vrijeme, trenutak kada ću ja pomoći njemu i pokazati mu koliko znam i koliko sam dobar u svom poslu

Rekao mi je, idemo do kafića…a ja sam odmah pomislio kako bi i meni na kraju dana dobro došlo pivo…

Ušli smo u prvi kafić i sjeli na stol u kutu, kako nitko ne bi čuo naš razgovor…konobar je došao do nas, ali Učitelj ga je odmah poslao dalje…

Nismo ovdje došli piti! – rekao je ozbiljnim glasom i još ozbiljnijim pogledom

Mislim da je konobar bio toliko zbunjen tom rečenicom da je samo nestao u sekundi i nije niti postavio sasvim logično pitanje – dobro a zašto ste onda došli? Ali ja sam ga postavio, pomalo ljut jer u isti kafić kraj ureda dolazim godinama i imam dobar odnos sa svima koji tamo rade…

Došli smo ovdje kako bi se maknuli od svijeta. – rekao mi je

Od svijeta??? Maknuli smo se dvadeset metara od mog ureda gdje inače sjedimo i gdje radim svaki dan, cijeli dan! – rekao sam ljutito

Upravo tako! – odgovorio je ozbiljno

Ponekad je dovoljno pomaknuti se i korak u stranu da bi svijet vidjeli iz druge perspektive. A ponekad je dovoljno promijeniti cipele. Ili u jednu ubaciti kamenčić!!! – počeo se smijati, kao i obično kad je sam sebi dovoljan…

U redu, o čemu se radi? Što se desilo? – pitao sam ga nestrpljivo i pomalo zbunjeno s obzirom na njegove promjene raspoloženja

Učitelj se ponovno uozbiljio.

Stvari izmiču kontroli. Polako ali sigurno sve odlazi kvragu. Sva moja ulaganja. Sve što sam dao. Svrhe i dalje nema, misija je nejasna…a bez njih se ne može krenuti na put. – rekao je tiho, vidno nezadovoljan…

Vidim da si ljut. – rekao sam

Nisam ljut!…tužan sam. – odgovorio je

Što se desilo? – pitao sam ga spreman za početak naše vrlo čudne seanse u vrlo čudnom ambijentu

Skinuo je šešir i odložio ga na stol na stol i tek sam tada vidio njegove oči. Bile su crvene, tužne, suzne…

Obuzeo me ogroman osjećaj tuge, zabrinutosti i želje da ga zagrlim i da mu pomognem…

Ništa se nije desilo. U tome i je problem. – Odgovorio je i brzo nastavio

Stajanje na mjestu je gore od pomaka u krivom smjeru. Kad se pomakneš krivo, barem si se pomaknuo i znaš da je smjer krivi. Kad se ne mičeš, zaštićen si u prividnoj stvarnosti stagnacije dok je istina zapravo lagano ali sigurno propadanje.

Šutjeli smo nekoliko trenutaka. On je gledao u prazninu stola, a ja u njega.

Odlučio sam nešto poduzeti pa sam mu rekao.

Godine prolaze Učitelju, ali ti ne stojiš na mjestu. Iako si najčudnija osoba koju mislim da poznajem, siguran sam da napreduješ i da činiš svijet boljim. Uostalom, toliko si već napredovao da možeš podučavati druge. Pa kvragu i ja od tebe učim a dobar sam u tome što radim!!! Nema razloga da budeš zabrinut za sebe ili svoju stagnaciju!

Znao sam da sam rekao pravu stvar. Trebao je utjehu i podršku i ja sam mu je dao.

Polako je podignuo glavu i pogledao me u oči kao da mi gleda u dušu.

Ti si zbilja idiot. – rekao je mirno. Toliko mirno da sam se tako i osjećao.

Ne radi se o meni! – nastavio je. I već sam ti rekao da ne daješ ljudima netražene savjete!

Magarac u meni morao je nešto reći. Pa sam ga pitao…dobro o kome se onda radi!? I čemu suze!? Zauzeo sam i obrambeni stav za koji jako dobro znam da ne treba koristiti nikad, a posebno ne u ovakvim situacijama.

Radi se o tebi – rekao je još mirnije i ozbiljnije

Kroz glavu su mi proletjele rečenice od prije nekoliko trenutaka…stajanje na mjestu, stagnacija, propadanje…

To nije točno! Ja radim svakodnevno na sebi, pomažem drugima, radim ono što volim! Možda griješim ponekad ali znam da se doista trudim! – krenuo sam se braniti i opravdavati, znajući i u tom trenutku da griješim…ali ponekad je teško pobjeći od svoje ljudskosti.

Mrzim njegov pogled koji mi je tada uputio. Razočaranje, tuga, briga, odustajanje…i još milijun stvari koje se mogu iščitati iz jednog njegovog pogleda.

Nastavio je – Ne razumiješ me, ali to je zato što me ne slušaš. Pa možda za tebe ipak ima nade ako me doista počneš slušati.

Ok slušam. – odgovorio sam

Davnih dana sam ti postavio pitanje. I nije mi žao što nisam dobio odgovor ali volio bi vidjeti da si ga pronašao ili da ga barem tražiš – rekao je

Koje pitanje? Što trebam tražiti? – pitao sam

Davno sam te pitao: …Koja je tvoja svrha, tvoja misija, tvoj put? – odgovorio je Učitelj

Odmah sam se sjetio tog našeg sastanka. Sjetio sam se i osjećaja koji me obuzeo tada.

Nisam siguran kako sam to smetnuo s uma, ali ni ti me nikad nisi pitao niti podsjetio! – odgovorio sam ali ovaj put sam shvatio da se branim, pa sam brzo odlučio promijeniti način…

OK u pravu si, možda sam trebao o tome misliti. Ali kako i kada da mislim o tim stvarima kad ionako svaki dan radim ono što trebam i trudim se, a zapravo i nemam previše vremena za takvu vrstu kontemplacije kad ima toliko hitnih stvari za obaviti. Puno ljudi ovisi o meni…- iskreno sam mu rekao što mislim

Istina. – rekao je – mnogima si na usluzi i pomažeš im kako bi pronašli sebe, ali nemoj zaboraviti da tek kad ti pronađeš sebe i svoju misiju i svoj put, tek onda daješ ono najbolje od sebe! Kako biti najbolji kad ne znaš tko si i kuda ideš?! I kako je moguće da si tu za druge kad sebi nisi niti na mapi?

Imalo je smisla to što priča. Nisam se uvrstio u svoj raspored.

Učitelju, ipak mislim da nema razloga za zabrinutost…nisam star i puno je još vremena preda mnom. – objasnio sam mu

Koliko je vremena pred tobom? – pitao me

Puno vjerujem! Valjda. Mislim, nikad ne znaš… – odgovorio sam nesigurno i zbunjeno znajući što se dešava.

Upravo tako! – rekao je

Ok, što da radim sad? – pitao sam ga

Ništa. Nadaj se da će sutra doći. I prekosutra. I sljedeći tjedan kad se ponovo vidimo. – odgovorio je, ovaj put zadovoljno, barem mi se tako učinilo

Kad se vidimo sljedeći tjedan? – pitao sam ga pomalo nervozno dok je on stavljao svoj šešir na glavu i izlazio iz kafića…

Na vrijeme, vjerujem. – Dao mi je opet jedan od svojih neodređenih iritantnih odgovora i izašao

Sjeo sam i naručio zasluženo pivo i promislio još malo.

Moguće je da mi je preostalo još pola života!…a moguće je da sam baš danas potrošio cijeli…

Za prethodne nastavke kliknite na:

Prvi susret: Najveća prepreka – osobna važnost

Drugi susret : Koliko je vremena potrebno da bi se stvori najbolji skakač?

Treći susret : Mehanizam uspjeha