Koliko je vremena potrebno da bi se stvorio najbolji skakač?

Ne presporo i ne prebrzo
rujan 8, 2016
Mehanizam uspjeha
listopad 20, 2016

Man jumping over precipice between two rocky mountains at sunset. Freedom, risk, challenge, success.

Prošlo je dosta vremena otkako me prvi put posjetio učitelj. Već sam posumnjao hoće li se vratiti i hoćemo li nastaviti naš razgovor, a onda kad sam već gotovo zaboravio da imam učitelja, on se pojavio na vratima mog ureda s šeširom na glavi, u kasne noćne sate, naravno nenajavljeno. 

Rekao mi je: dobar dan! 

Kao da smo se jučer vidjeli, a prošli su mjeseci od našeg prvog susreta.

Kasno je, dobra večer! rekao sam mu

Ponekad nam se čini da je kasno, a život tek počinje. Brzo je odgovorio. 

Ovaj ga put nisam ništa pitao, bio sam sretan što je tu jer sam vjerovao da će mi ovaj razgovor koristiti. Nedostajao mi je.

Zatvorio sam vrata za njim i sjeli smo na pod u tišini. 

Šutio sam čekajući što će reći, a ujedno nisam htio da razgovor ide u mom smjeru. Htio sam da učitelj odredi smjer. Međutim, on je šutio i gledao u mene, potpuno miran. Shvatio sam da me testira, pa sam i ja šutio i gledao njega. Osjećao sam se kao da sam u osnovnoj školi ponovo i natječem se s prijatejem u igri “ko će prvi trepnuti”. 

Prvih desetak minuta sam likovao misleći da će odustati od natjecanja. Prošlo je još nekoliko minuta prije nego što sam shvatio…ja se jedini natječem!!!!

Učitelj je mirno sjedio promatrajući me zamišljenim pogledom kao da čita što u tom trenutku mislim. 

Taman kad sam zaustio…OK…progovorio je…

Znaš li koliko je vremena potrebno da bi se stvorio najbolji skakač? Pitao me.

Imao sam spreman odgovor…otprilike desetak godina profesionalnog sustavnog i sistematičnog rada, sa svakodnevnim treninzima i stručnim vodstvom. 

Pogledao me i kao da me nije čuo, odgovorio je na svoje pitanje. 

Cijeli život – svaki dan. Rekao je.

Kako to misliš? Pitao sam ga.

Pa cijeli život je potreban da bio bio najbolji. 10 godina je sasvim dovoljno da bi naučio nešto, usavršio, možda i pobjedio druge. Ali da bi bio najbolji što možeš biti tvoja ulaganja u vlastiti rast trebaju trajati upravo onoliko koliko traje i sam život. Onda znaš da si najbolji. Što možeš biti. Ako želiš biti svjetski prvak, desetak godina bi moglo biti dovoljno. Ali da bi bio prvak u životu – najbolji – potreban je cijeli život. Na žalost za to ne dodjeljuju medalje. Rekao je i počeo se smijati van kontrole. 

Ovaj čudni starac kojem nikako nisam mogao odgonetnuti godine bio je u najmanju ruku ekscentričan, ali lako moguće i potpuno lud. 

Naposljetku se primirio i ponovno zašutio. 

To mi je dalo priliku da promislim. Shvatio sam.

Ako želiš biti najboji što možeš biti moraš se truditi svaki dan! rekao sam mu.

I to nije dovoljno, odgovorio je. Moraš svaki dan htjeti i vjerovati u svoj napredak. Vjera i ulaganja su neka vrsta preduvjeta, objasnio mi je. 

Sjedio sam zamišljeno. 

Samo malo, nisam li ja danas najbolji što mogu biti, a sutra još bolji. 

Zadovoljno je kimnuo glavom. Tako je, ako želimo biti najbolji. Svaki dan moramo biti bolji nego prethodni, a za sljedeći već tražiti prostor za napredak. Ako to radimo, svaki smo dan najbolji, a kad život dosegne svoj kraj shvatiti ćemo da smo na vrhuncu najvećeg uspona. 

Napokon sam rekao nešto što je pametno i po njemu ima smisla. Ushićeno sam pomislio, ali i zadržao tu misao za sebe. 

Nakon kratke tišine i promišljanja, uskoro je usljedilo još jedno pitanje. 

Znaš li da su ljudi jedina vrsta koja se natječe za pobjedu s drugima? Životinje se natječu za svašta, ali pobjedu ne razumiju. 

Kažu da se takvo nešto dešava s vrstom kad promjeni gledište i pomisli da je bolja od drugih, ne raumijevajući da ide u krivom smjeru. 

Spremno sam se uključio misleći da je ono što imamo – rasprava. 

OK, ALI cijeli život je natjecanje, tako smo naučeni, tako to i treba biti, ne možemo se isključii iz stvarnosti. 

…uskoro sam shvatio da je ovo lekcija, a ne diskusija. 

Dragi moj, započeo je, život nije natjecanje s vanjskim suparnikom, eventualno može biti sa samim sobom od jučer ili danas. Ali život je zapravo stvar razmjene. Stvar je balansa između onog što dajemo i onog što primamo. Zapravo naše je primanje uvjetovano našim davanjem. Iako nema garancije, najviše što možemo dobiti je ono što možemo dati. 

Usljedila je nova šutnja. 

Razmišljao sam o tome što je rekao i učinilo mi se da ima pravo. Cijeli život dajem drugima u nadi da će mi se vratiti. 

Kao da mi je čitao misli odjednom je rekao: nije stvar u tome da dajemo kako bi dobili. Dajemo beskompromisno, bezuvjetno s ljubavlju. Ljudima, idejama, projektima koje imamo. Ne dobivamo uvijek ono što mislimo da bi trebali dobiti nego ono što doista trebamo dobiti. Ponekad nam se čini da je dobitak gubitak, ali to je samo zato što gledamo kroz društveno uvjetovanu prizmu koja život iskrivljava. Znaš, nastavio je, često ljudi misle da razumiju život, pravila, razmjenu, a ponekad imaju i očekivanje da će dobiti. Kada dobiju, njihovo krivo uvjerenje dobiva na snazi, kada gube, traže opravdanje kako bi zadržali uvjerenje jer jedino tako njihov život ima smisla.

Shvatio sam što želi reći. Ljubav je bezuvjetna, davanje je bezuvjetno, a prije ili kasnije dobijemo nešto, ne uvijek ono što želimo, ali stvari uvijek budu onakve kakve trebaju biti, a život bude u balansu. 

Nisam ništa stigao reći kad se učitelj odjednom ustao i rekao, dosta za danas. 

Bio sam malo ljut jer sam imao još pitanja, još ideja, a on me tretira kao da nemam kapacitet za pojmiti više od ovog što mi je rekao. 

Imam još neka pitanja za tebe! rekao sam mu. 

Zapiši ih, iako mislim da su nebitna… Brzo je odgovorio i ponovno se počeo smijati. Tvoja pitanja još uvijek dolaze iz plićaka tvoje osobe. Prava pitanja još ne znaš postaviti jer se bojiš zaroniti u dubinu gdje vrebaju opasnosti za tvoj ego, neznanje, izgubljenost i strah od gubitka onoga što si do sada nazivao smislom. 

Radije evo tebi jedno pitanje za promišljanje. 

Koja je tvoja svrha, tvoja misija, tvoj put? Rekao je s vrata i prije nego što sam izustio riječ izašao je iz ureda. Otvorio sam vrata, ali već je nestao. Na katu je bio mrak, a ja sam bio jedini u zgradi u 2 ujutro. 

Jesam li lud? Pomislio sam. 

Spremio sam stvari i krenuo kući. Putem sam razmišljao o svemu što mi je rekao, ako je uopće bio tamo danas, a posebno o pitanju. Nekako sam imao osjećaj da ga neću vidjeti dok ne pronađem dovoljno dobar odgovor. 

…Koja je moja svrha, moja misija, moj put?

Treći susret : Mehanizam uspjeha