Jednom davno živio je čovjek koji je znao sve. Naime znao je sve što se trebalo i moglo učiniti. Njegova nevjerojatna sposobnost nepogrešivog prognoziranja prošlosti činila ga je posebnim u svakom društvu. Svaki put kad bi se desila nezgoda, on je znao što je trebalo učiniti da se spriječi; svaki put kad je netko pogriješio on je znao kako se to moglo izbjeći.
Jednom je prilikom nakon velikih poplava objasnio kako se rijeka mogla zaustaviti, a drugom prilikom na jednoj večeri je objasnio čovjeku kraj sebe kako ne bi uprljao košulju da ga je slušao.
Često bi ljudima u teškom trenutku jada ili ljutnje, rekao upravo ono što je istinito iako oni to nisu htjeli čuti. Bio je svojevrstan borac za istinu i bolju prošlost, te zagovornik poznate izreke da se iz grešaka uči (od njega).
Jedina mana koju je imao je da je govorio tiho i u sebi; prije problema. Međutim, uvijek je bio u pravu i zahvalnost okoline je zasigurno bila neizmjerna iako teško zamjetiva. On je uvijek bio tu nakon sranja, a nikad prije. Tako nije bio niti kriv niti odgovoran, samo je „mogao spasiti stvar“ da ga se slušalo (ili moglo slušati unatrag). I zato su ga svi voljeli…ili ne 🙂
