Neki tvrde da ljubav nije slobodna, da ljubav nije sloboda, ona ima granice, pravila…ljubav, kažu, ipak nije dovoljna.
“Ljubav je samo osjećaj, ljudska kemija, instinkt kojem ne smijemo dati da zagospodari našim umom. Um je jači, jači od svega, jači i pametniji od ljubavi. A mi, mi smo racionalna bića i sve što trebamo je naš um, jer njega možemo u potpunosti kontrolirati. Mi gospodarimo svojim osjećajima i gušimo ih, jer nas oni oslabljuju, čine nas ranjivim i slijepim. Um vlada, a mi vladamo umom, osjećaji nas slabe oni nas sputavaju, oni su sitna greška gotovo savršenog mehanizma ljudskog bića. Trenuci slabosti, u kojima osjećamo, su tu samo da nas podsjete na našu slabu samokontrolu, na društvena pravila i sigurnost koju od njih dobivamo kada ih poštujemo. Podsjećaju nas na mogućnost umjerene sreće koju dobivamo zaobilaženjem emocija, kontroliranu slobodu uma, sigurnu prosječnost osobe, prolaznost trenutka.” B.Ć.
Pitam se pitam te…
Koliko racionalno ti živiš svoj život? Koliko racionalno donosiš odluke? Griješiš li? Ponavljaš li pogreške? Radiš li ponekada stvari u životu zato što si imao ili imala dobar osjećaj? Radiš li uvijek dobro? Jesi li ponekada odlučio ili odlučila učiniti promjenu samo zbog osjećaja iznutra?
Naše vlastito društvo, prije stotinjak godina, bi reklo da ljubav dolazi iz želuca i da romantični tip ljubavi zapravo i ne postoji. Kako je uopće došlo do te promjene, a da se nitko na to nije niti osvrnuo? Oduvijek postoje pravila o ljubavi, ali izgleda da se pravila mijenjaju…Jedno je vrijedilo jučer, a drugo vrijedi danas. Gomila određuje pravila, dizajnira lokote i dijeli ključeve.
Pitam se pitam te…
Tko ima taj ključ? Kako do njega doći? Može li se zaslužiti? Ako sada i ostatak života živimo po moralnom načelu i pravilu svoga društva, hoćemo li dobiti i direktnu propusnicu za vječni život?
