Bez obzira na neograničenu snagu ljubavi, njezinu veličinu i moć, izgleda da ljubav nije jedinstvena i da ima neka ograničenja. Odjednom isto ono društvo i kultura koja je tako čvrsto zastupala ljubav i ideale, kaže STANI MALO! Ne možemo voljeti BAŠ SVE i svakoga. Ako volimo više ljudi, tada vrlo precizno moramo definirati prirodu naše ljubavi i uskladiti je sa društvenim standardima. Ukoliko testiranje prođe uspješno, završiti ćemo sa bratskom, bračnom, prijateljskom ili nekom drugom vrstom ljubavi dok god je precizno definirana, socijalno prihvatljiva i debelo unutar svojih granica.Dakle, tako je nekada davno nastala prijateljska ljubav, bratska ljubav, ljubav prema domovini, bogu, roditeljima, ljubav prema svojim bližnjim, ljubav između muškarca i žene. Međutim, samim definiranjem i kategoriziranjem ljubavi nastale su prve granice i pravila.
“Ljubav između dva muškarca ili dvije žene nije ljubav i čak ako netko izusti takvu gadost, takva je vrsta zabranjena. Ljubav prema dvije osobe u isto vrijeme neprihvatljiva je i nedopustiva. Ljubav prema osobi koja je bitno starija ili mlađa, čudna je i neispravna. Moramo biti oprezni s time koga volimo!” – xyz
Pitam se pitam te…
Što ako je naša ljubav neograničena? Što ako se ljubav s ljubavlju množi, a ne dijeli? Što ako ono što u ljubavi damo, vrati nam se najmanje istom mjerom? Što ako ljubav dolazi iz nepresušnog izvora? Nije li sebično tada ne dati ljubav? Što ako osjetiš da voliš, a voljeti ne smiješ? Što ako izostanak davanja ljubavi ostavlja trag na našem srcu i ožiljke jednako velike, kao kada smo od same ljubavi povrijeđeni?
