Jednom davno, u dalekoj zemlji živio je dječak koji je volio pričati i slušati priče. Taj je dječak bio iznimno znatiželjan i želio je naučiti što više o baš svemu. Tako je dječak putovao svijetom i učio razne stvari. Učio je o svijetu i o životu, o ljubavi, o ljudima, ali najviše od svega želio je naučiti nešto o sebi. I kada je dječak shvatio da zna dovoljno o svemu, odlučio je tragati za sobom. Dok je tako putovao, upoznao je mnoge ljude s kojima se družio i kojima je ispričao svoju životnu priču u želji da mu oni u toj priči otkriju njega. Mislio je, ispričati ću im priču o sebi i oni će mi znati reći tko sam. Međutim, ljudi bi slušali priču i svaki put bi oni kroz priču otkrili sebe. Dječak je bio sretan, jer je pomogao drugima, ali ipak nikako nije mogao pronaći sebe. Jednog dana, kada je već pomišljao da je potrazi kraj i da njega nigdje nema, naišao je dvorac na vrhu brda. Kada je vidio dvorac poveselio se misleći, tu sigurno ima puno ljudi i mora postojati netko tamo tko će mi pomoći da pronađem sebe. I kako to ponekad biva sa starim dvorcima, ovaj dvorac je bio potpuno prazan i u njemu su bile samo neke stare stvari. Dječak je vjerovao da tu gdje nema ljudi, ne može pričati s nikim i nitko mu neće pomoći da pronađe sebe. I tako je lutao dvorcem i naišao na gomile napuštene stare odjeće, obuće i kostima, te neki stari gramofon. Obukao je neki od kostima i bilo mu je smiješno, upalio gramofon i bio je sretan, došao je u veliku plesnu dvoranu i sam sa sobom se ludirao pred velikim ogledalima. I tako dok se smijao i plesao, dječak je otkrio ludost, a u ludosti je otkrio sebe. Potom se sjetio kako su neki prije njega i neki poslije njega sebe otkrili u ovoj njegovoj životnoj priči.
Facebook komentari
