Jednom davno, postojale su dvije zemlje, dva svijeta, dva otoka koja je dijelilo i okruživalo more. Bili su dovoljno udaljeni da jedan drugog nisu vidjeli, a stanovnici zemalja su živjeli nezainteresirano za sve što je postojalo van njihova svijeta. Tako su stvari funkcionirale godinama, sve dok nisu počeli vjerovati da van njihova svijeta ništa drugo i ne postoji, pa su se i oni rijetki znatiželjnici prestali pitati.
Jedan je svijet bio svijet ljudi, dok je drugi svijet bio svijet divova. Stanovnici oba svijeta živjeli su vrlo slično, radili su da bi zaradili, kada su zaradili onda su kupili, kada su kupili onda su jeli, a kad bi se najeli onda bi spavali. U svijetu divova živio je jedan div koji je bio drugačiji od drugih. On je bio posljednji znatiželjni div i stalno se pitao postoji li nešto van njegova svijeta. Drugi su ga isprva ismijavali, a s vremenom izbjegavali. Div je svakim danom postajao sve nezadovoljniji i nesretniji sa svojim životom. Prijatelji su ga uvjeravali da ima sve što mu treba, sjajan posao, dovoljno hrane i kuću za prespavati. Objašnjavali su mu da ima sigurnost, međutim on je samo bio siguran da nije sretan. I tako je div donio odluku. Odlazi na dalek put u potragu za nečim novim, na put nesigurnosti. Div je mjesecima gradio splav koja bi ga mogla odvesti preko mora, do neke nove zemlje, koja možda i ne postoji. I tako je krenuo.
Prolazili su dani i divu je ponestalo hrane koju je nosio sa sobom. Ubrzo je ponestalo i vode i div se zabrinuo. Pomislio je da mu se bliži kraj, ali nije bio žalostan jer je barem ustrajao u naumu da bude sretan. Ipak, obuzeo ga je strah da će umrijeti od žeđi i gladi sam na moru, pa je odlučio skočiti u vodu iako je u zemlji divova poznato da divovi ne znaju plivati. Pomislio je: bolje mi je tako. I kako je skočio u more, tako su mu stopala dotakla dno. Ali div nije znao da je div i da je toliko velik da može hodati po dnu, tako da je bio iznenađen. Pobijedio je strah u ime svih divova. Krenuo je hodati i shvatio da ovako brže putuje. Hodao je i vrlo brzo je vidio udaljeni otok. Došao je do otoka i vidio da je sve na ovom otoku maleno. Kako je izašao na obalu, ubrzo su se oko njega okupili ljudi. Div ih je gledao u čudu jednako kao što su oni gledali njega. Nije ih bilo strah jer se strah mora naučiti, a nitko ih nije učio o divovima. Ubrzo ih je znatiželja spojila i stvorila prijateljstvo. Div je naučio da može puno toga što ljudi ne mogu. Pomagao je ljudima u poslovima koje sami nisu mogli obaviti, a za uzvrat je dobio ljubav i prijateljstvo. Ljudi su shvatili da iako ne mogu pomicati planine, mogu dati dovoljno ljubavi da usreće diva, a planine se onda pomiču same. Div je bio sretan jer je otkrio novi svijet i nove prijatelje. Shvatio je da vrlo vjerojatno postoji još neki svijet i još neki ljudi. Shvatio je da s drugim ljudima koji su bitno drugačiji od njega može otkriti sebe i da nikoga ne treba učiti strahu nego znatiželji. Ali najvažnije od svega shvatio je da je div, što prije nikako nije znao. Ljudi su mu to otkrili.
Izgleda da ponekad i div mora promijeniti okruženje da bi uvidio svoju veličinu.
