Frank Sinatra je lijepo rekao da brak i ljubav idu zajedno kao konj i kočija. Jedno bez drugog nema smisla i jedno s drugim funkcioniraju upravo onako kako je to i predviđeno… Barem je to tako u posljednjih 100-200 godina otkad se popularizirala ideja romantične ljubavi i sklapanje braka iz ljubavi. Možda su stvari ovako doista bolje, kada se dvoje ljudi koji stupaju u brak neizmjerno vole i iz te ljubavi se stvaraju djeca koja zahvaljujući (ne)jednakom angažmanu oba roditelja i njihovoj međusobnoj ljubavi i potpori izrastaju u prekrasne mlade ljude spremne da ponove istu stvar poučeni divnim iskustvom svojih roditelja.
…ali zašto nam statistika kaže nešto drugo? Recimo, da svaki drugi ili treći brak završava razvodom, da mladi ljudi sve više odgađaju brak i da sve više ljudi sklapa brak po nekoliko puta, dok njihova djeca ponekad iz bračnih zajednica sklopljenih iz ljubavi izlaze traumatizirana ili na neki način oštećena.
Međutim, postoje i oni savršeni brakovi koji funkcioniraju jako dugo i jako dobro. Jesu li oni pravilo ili iznimka?
Pitam se, pitam te…
Da li ljubav ima stalno prebivalište u braku? Je li bračna ljubav, najuzvišeniji oblik ljubavi? Što je s onima koji u brak ne mogu ući zbog trenutnih stavova našeg društva? Da li je to zato što ne mogu voljeti kao ostali ili zato što je takva ljubav neprikladna? I što je s djecom koja su izrasla iz ljubavi van bračne zajednice? Jesu li to djeca lišena ljubavi…prave ljubavi? Mogu li oni jednoga dana voljeti? I što je s djecom izraslom iz ljubavi samo jednog roditelja? Mogu li ti roditelji dati dovoljno ljubavi da djeca jednog dana znaju voljeti?
U redu, zanemarimo li činjenicu da brak i ljubav ne idu baš uvijek ruku pod ruku i da se u bračnim zajednicama često dešavaju stvari koje kada izađu na svjetlo dana, zaprepaste javnost i izazovu reakciju poput „kako je moguće da se nešto tako dešavalo pred našim nosom“. Zanemarimo li dakle takve stvari…gdje se točno seks uklapa u brak, ljubav i romantiku i da li je on uopće nužan i pripadajući sastojak jednog takvog čudesnog sklopa? Neki kažu, svrha je seksa prokreacija i samo onaj koji se koristi kao alat za tu svrhu je opravdan, iako je ograničen na one unutar bračne zajednice.
„S obzirom na sve što se zna o današnjem prosječnom braku, seks u svrhu prokreacije bi upravo unutar bračne zajednice mogao biti strogo zabranjen. Koliko nas poznaje nekog tko upravo tako živi, „čuva se“, a koliko vas poznaje nekog tko živi suprotno od toga? Čemu pravila ako ih se nitko ne pridržava.“ B.M.
Pitam se, pitam te…
S obzirom na neke spoznaje o braku, koja je svrha takvih brakova koji bi trebali štititi djecu i usadili ideale i prave vrijednosti o ljubavi i životu? Što bi bilo da zabranimo brakove…zbog djece? Ili pak dozvolimo brakove svima…zbog djece? Bi li tada bilo bolje? Djeca zdravija i potpunija? Bi li tada ljubav dobila slobodu koju po definiciji bezuvjetnog i neograničenog treba imati? Što nam je činiti???
Ponekad konj sasvim solidno živi bez kočije…
