Nedavno su me kolege na jednom sastanku pitali zašto radim edukacije za trenere. Mislim da je pitanje važno za sve, a posebno one kojima nije jasno. Pa evo zašto.
Zato što sam svjestan svojih ograničenja. Svjestan sam svoje nedostatnosti da sam promijenim svijet i zato tražim ljude koji će meni i jedni drugima pomoći u zajedničkoj promjeni na bolje. Svjestan sam da je moje vrijeme prekratko i nedovoljno da bi sam ostavljao tragove. Na kraju, ako ostavim tragove sam, oni će ocrtavati samo jedan put. A to je krivo. Ali ako ostavim trag na čovjeka, tada će svaki od njih ostaviti svoj poseban trag i širiti utjecaj na druge. A ono što oni budu učili druge biti će bolje od mojeg učenja, jer će biti obogaćeno njihovim iskustvom, onim što nitko od nas nema za drugu osobu. Zato što je znanje bogatstvo koje moramo dijeliti, ako želimo više od vlastite dobiti. Zato što želim da sportaši imaju priliku, ali ne priliku raditi samnom, već raditi na sebi. Zato što je informacija ključna u pokretanju promjene, a svaki od nas ih ima više nego dovoljno da bi potaknuo vlastitu. Zato što trenere vidim kao posebne ljude s prilikom da sudjeluju u promjeni kod drugih. I zbog nekoliko vrlo praktičnih razloga…zato što prosječna obitelj nema dovoljno sredstava za privatne treninge samnom ili s drugim osobnim trenerom. Zato što klubovi ne mogu ili nisu voljni investirati u mentalnu pripremu svojih sportaša. Zato što mi mentalni treneri nismo idealni treneri za svakoga. Zato što je sportaš na prvom mjestu. Zato što ne radim za sebe nego za druge. Zato što mnogi ne vjeruju ili ne vide važnost mentalne pripreme ili ne žele raditi s psihologom na svojoj mentalnoj pripremljenosti. I za kraj… zato što imam to priliku raditi i zato što u tome uživam.
Dovoljno razloga?
