Kolumna

Tko je trener?

Autor 6. srpnja 2014. Nema komentara

Vjerujem da je trenerski posao više od posla, ili bi barem tako u mojim „trenerskim očima“ trebao biti. Ja vjerujem da je trenerski posao poziv, stil života, opredjeljenje koje sa sobom nosi brojne mogućnosti, zasluge, ali i odgovornosti.

Svi koji rade sa sportašima sudjeluju u ostvarivanju njihovih rezultata, svi koji rade s rekreativcima sudjeluju u ostvarivanju njihovih osobnih dometa i rušenju njihovih barijera, te promjeni životnog stila. Da bi trener bio trener, formalna naobrazba nije dovoljna iako je to najčešća zabluda. Ako sportaši ulažu tisuće sati godišnje u svoj razvoj tada trener mora barem jednako toliko ulagati u svoj vlastiti. Znanja koja smo imali prije nekoliko godina su bila sjajna, prije nekoliko godina. Međutim, svijet se mijenja i nova se znanja gomilaju, a onaj koji ih ne prati živi u zabludi da može stagnirati. Isti taj svoj fokus usmjerava na financijsku, egzistencijalnu sigurnost i počinje raditi svoj posao, umjesto da živi svoj poziv. Nedostatak posvećenosti prema sebi i vlastitom razvoju čak i van trenerske struke, rezultira padom kvalitete, dan po dan, godinu po godinu. I ne treba puno da se promjena postigne, posebno ona loša. Za uspjeh radimo godinama, a neuspjeh možemo postići gotovo instantno. Pitam se, postoji li nagrada za takav rad? …Možda…ali bavimo se sportom i to ne možemo znati, jer kao sportaš koji preuzima rizik ulažući sve u uspjeh bez garancije, jednako se očekuje i od trenera. Nagrada mora biti osjećaj vlastitog napretka kroz uloženi trud. Vlastiti rast. Ulaganja su nagrada sama po sebi i ako to tako odlučimo gledati. Ako se tako postavimo kao treneri, tada imamo nekoliko uloga koje imamo priliku živjeti i kroz te uloge moramo se pitati: što mogu učiniti za sportaša, što mogu učiniti za sport, što mogu učiniti za kolege i što mogu učiniti za sebe.

Za sportaše mogu biti prisutan, duhom i tijelom, svakodnevno. Tražiti prostor za njihov napredak, davati konstruktivne kritike, kreativne zadatke, pohvaliti njihov uloženi trud i isticati vrline koje pokazuju na treningu. Za svoje sportaše mogu biti podrška van sporta, savjetnik i model mentalne čvrstoće i ispravnosti sportskih stavova. Mogu biti prvi na treningu, mogu biti na vrijeme, mogu biti pouzdan. Mogu biti motiviran i „motivirati“ jasnoćom svojih stavova, čvrstoćom svojih uvjerenja i fleksibilnosti svog rada. Mogu preispitivati njihove ideje i poticati na razmišljanje. I to nije sve…

Za sport mogu stvarati. Mogu preispitivati postojeće znanje i stvarati novo. Mogu testirati spoznaje koje sam do sada uzimao zdravo za gotovo. Mogu kreirati i dozvoljavati si slobodu i kreativnost u dizajnu treninga. Mogu raditi ono što drugi nisu radili. Mogu biti znatiželjan. Mogu davati sportu jer sam od sporta mnogo dobio. Mogu dugovati sportu i pokušati mu nesebično vraćati darivajući svoje vrijeme, svoje srce i svoj život jer vjerujem u ispravnost sporta i toga što radim. Mogu biti promotor sporta i dobrobiti za svakog onog tko se u njemu okuša. I to nije sve…

Za kolege mogu dijeliti sve što sam stvorio, s njima i sa svijetom. Kolege mogu nesebično upoznavati sa svojim idejama jer se dijeljenjem ne gubi već dobiva novo znanje. Mogu raditi na povezanosti struke i ljudi koje smatram trenerima. Mogu priznati svoje pogreške i upozoriti druge da ne ponove iste. Mogu postavljati pitanja i učiti od svih, čak i onih koje zahvaljujući svom egu smatram manje vrijednim. Mogu zaboraviti ego i stvarati odnose jer oni mijenjaju ljude. I to nije sve…

Za sebe mogu demonstrirati mentalnu čvrstoću. Mogu biti primjer mentalne snage, tako da pred sebe stalno stavljam nove izazove. Mogu se neprestano educirati, preispitivati i kritizirati. Mogu od sebe tražiti više i bolje. Mogu slaviti dane kada se ne osjećam dobro jer su to dani kada mogu postići osobni napredak i zapravo dati najviše. Mogu slušati ideje drugih i prihvaćati ih kao opcije i mogućnost napretka. Mogu prihvaćati pogreške i učiti iz njih. Mogu investirati u sebe i educirati se van okvira kako bi se upotpunio kao osoba, a samim time kao trener. I to nije sve…

Nedavno smo moj prijatelj kondicijski trener Marino Bašić i ja vodili jedan od naših brojnih dugih razgovora. Prepričavao mi je sve što je naučio na posljednjih nekoliko edukacija. Slušao sam ga s divljenjem i iako sam pretpostavljao koji je odgovor na moje pitanje, morao sam ga postaviti. Što je najviše što dobivaš iz svih tih edukacija? Što si dobio na ovoj posljednjoj Stevea Maxwella? Evo što mi je rekao:

Kod same radionice me nisu najviše impresionirale otkrivene neke nove stvari ili neke nove vježbe ili neki novi sustav. Da se razumijemo; vježbe i sustav su bile dobro prezentirane, objašnjenje kao i cijeli sustav treninga. Pošto imam dobro predznanje otprije to mi je omogućilo da to znanje stavim u „ladice“ gdje pripadaju, da unaprijedim već postojeće znanje ili da ga preispitam. Ono što me najviše impresioniralo, otvorilo mi oči i zbog čega sam u biti došao na seminare (iako nisam znao da po to dolazim), pogotovo na zadnji seminar kod Steve Maxwella je njegov stav, razmišljanja i iskustva o treningu, o poslu kondicijskog i fitnes trenera, o životnoj mudrosti, njegovim uvjerenjima, motivima i načinu života. Poseban je bio način na koji nam je prenosio svoju strast za time čime se bavi. On u pravom smislu riječi objašnjava značenje rečenice „ovo nije moj posao nego poziv“. Još je nešto jako specifično kod Steve Maxwella o čemu sam neprestano razmišljao nekoliko dana i pokušavao razumjeti. On putuje po svijetu već 5 godina, nema kuću niti išta materijalno, ima 61 godinu, u super je formi, drži seminare (nekoliko njih mjesečno u različitim državama i kontinentima), ide kod najboljih svjetskih eksperata u pojedinim područjima (Rusija, Indija), proučava i unapređuje sebe. Kako to može? Shvatio sam da je slobodan i da je na višem nivou, proučava tjelesnu i duhovnu komponentu kako bi ih povezao. U svemu što je rekao naveo je znanstvenu osnovu iako je često bilo riječ o nekim alternativnim stvarima. Sve tehnologije treninga je prošao u svom životu, tri puta svjetski prvak u brazilskoj jiu jitsi, hrpa knjiga, dvd-a, men´s health savjetnik i još puno drugih stvari. Osim stvari povezanih za trening i zdravlje govorio je i o marketingu, managementu i psihologiji rada s ljudima. Da se razumijemo; on je jako uspješan, ima 100 svojih online klijenata, neke ima već preko 30 godina, u svojoj teretani je imao 11 trenera koji su radili za njega, sin mu je prvak u brazilskoj jiu jitsi. Što se tiče zarade, ona je isto ogromna, ali se vidi da mu je nebitna. Ona mu omogućuje da unapređuje sebe i pomaže drugima. Ključna stvar koju sam osjetio je njegova pozitivna energija, njegova mirnoća i njegova moć pričanja, vođenja predavanja. Imao sam po prvi put osjećaj da imam pravog mentora, pravog učitelja pokraj sebe. Na kraju predavanja sam mu se zahvalio za životne i poslovne savjete koje mi je prenio i ukazao na neke stvari na mojem putu. Možda to drugi nisu primijetili ili uzeli od njega, možda niti on nije shvatio koliko mi je u biti dao i koliko sam ga razumio, ali imam osjećaj kao da mi je pretočio sva svoja načela, stavove, iskustvo i mudrost koju je stjecao godinama. Ono što mi se vrti u glavi nakon njegovog predavanja je njegov post na instagramu koji ga predstavlja: „Plain living, high thinking, and useful service“. Mislim da to objašnjava sve.

Slušao sam svog prijatelja, jednako entuzijastičan kao što je i on bio, jer mi je pričao o treneru. Pravom treneru o kojem ovdje pričam. U svojoj sam karijeri imao prilike upoznati mnoge trenere i raditi s nekolicinom. Oni veliki su viziju stavljali ispred sebe. Oni su se pitali kako će napraviti promjenu, kako će ostvariti sebe i ispuniti svoju ulogu, kako će rušiti barijere i s tim rušenjem potaknuti kolege i sportaše na isto. Oni su radili danonoćno, ali nisu imali posao, već poziv.

Pitam se vrijedi li ovo isključivo za trenere?

Facebook komentari