Iza mene je bila moja prva godina plivanja za fakultet u SAD-u. Bila je to godina koja je startala vrlo teško. Bio sam jedan od najslabijih plivača na treningu u svojoj novoj ekipi i teško sam pratio iscrpne zadatke koji su se nizali iz dana u dan ostavljajući dojam da kraj ne postoji i da je odmor na ovom američkom timu nepoznanica. Metode treninga bitno su se razlikovale od onih na koje sam navikao, a bitna je razlika postojala i u pristupu svakom treningu. Timski sastanak prije treninga, timski pozdrav na kraju treninga, posvećenost svakom setu i zadatku kao da je posljednji. Jednom sam prilikom zakolutao očima kada mi je trener zadao iznimno težak zadatak, te sam tada dobio svoje prvo i posljednje upozorenje na fakultetu.
Uslijedila je lekcija br. 1. Rekao mi je da zaboravim na sebe, jer ovdje predstavljam tim i fakultet, tu nema ega, tu nema ne mogu, jer i ako poželim odustati od sebe, nemam slobodu odustati od tima, te da se ovo više ne može ponoviti ako mislim zadržati svoje mjesto i stipendiju. Pitao sam se, jeli on vidio da ja nisam ništa niti izgovorio? Ali to nije bilo bitno. Poruka je jasna, ne postoji teško je, ne postoji ne mogu, ne postoji ego, barem ne ako mislim uspjeti.
Kroz sezonu sam brzo napredovao i došli smo do samog kraja. Slijedilo je konferencijsko prvenstvo koje je za nas bilo sam vrh sezone. Moram priznati da sam prvi dan natjecanja bio zabrinut. Skočio sam u vodu na rasplivavanju s željom da osjećaj danas bude onaj pravi. Htio sam osjećaj da mogu letjeti kroz vodu, osjećajući svaki zaveslaj“. Međutim, osjećaj je bio grozan, jednostavno loš i po mojoj procjeni nedovoljno dobar za moju izvedbu u štafeti koja je slijedila. Bojao sam se ugroziti svoj tim, pa sam svoju brigu podijelio s trenerom.
Pa eto i lekcije br. 2. Trener mi je odgovorio vrlo kratko i jasno u svom stilu: Who gives a shit how you feel, you are here to perform and not to feel good. Nastupio sam u štafeti i to izvanredno. Naučio sam: osjećaj je nebitan i teško mi može pomoći koliko mi nedostatak istog može odmoći. Kako je jedno prvenstvo završilo, pripreme za sljedeće su počele.
Godina je počela bolje nego protekla. Bio sam u dobroj formi od početka i sada sam htio više, od sebe i od tima. Moj ego se polako gubio, a ja sam sve više trenirao za tim i za nadolazeće konferencijsko prvenstvo. Spoznao sam što znači snaga tima. Postao sam jedan od onih koji gura i potiče druge. Bio sam žestoki zagovornik teškog rada i timske snage, te istovremeno smrtni neprijatelj riječi ne mogu i teško mi je. Sezona je prolazila, prepuna uspona i padova. Ponovno je došlo i vrijeme za prvenstvo.
Konferencijsko prvenstvo traje 3 dana. Pliva se izuzetno mnogo utrka i svaki od timova na prvenstvu dolazi sa dvadesetak plivača. Osvojeni bodovi na svakoj trci se zbrajaju prema konačnom izračunu i obično se početkom trećeg dana može naslutiti pobjednik. Međutim, ovaj put je bio drugačiji. Rezultat je bio gotovo izjednačen i pobjednik posljednje utrke biti će pobjednik prvenstva. Kako to biva na plivačkim natjecanjima zadnja utrka programa je štafeta.
Trener je odlučio da ću ja biti taj koji će plivati posljednju izmjenu u štafeti. Znao sam da utrka neće biti laka i da će vjerojatno moja posljednja izmjena biti odlučujuća. Utrka je startala i uzbuđenje je raslo. Publika je bila na nogama i buka je nadglasavala sve nas koji smo bodrili svoju ekipu. Moji su kolege plivali fantastično, ali jednako tako i protivnici. Izmjenu prije mene za protivničku ekipu je startao američki plivač koji kasnije postao i olimpijski pobjednik. Ostvario je prednost od pola dužine tijela kada sam ja startao svoju borbu s njegovim kolegom.
Penjući se na blok osjetio sam da mi tijelo trne, ali moj se um usmjerio samo na jedno. Gledao sam svoju stazu, razmišljao o utrci i glasno se bodrio. Osjetio sam adrenalin koji preplavljuje moje tijelo i onda sam skočio. Hladna voda je učinila svoje. Sve je stalo, uzbuđenje je bilo prisutno, ali misli nije bilo. Samo sam plivao. Danas se ne sjećam detalja utrke pa o njima ne mogu pričati. Osim jednog. Pred početak zadnje četvrtine trke vidio sam protivnika i donio odluku da neću disati posljednjih 25 metara, kako bi uštedio desetinke koje gubim svakim udahom. Nisam razmišljao je li to moguće, je li teško i budem li. Tako sam napravio. Ušao sam u cilj i pogledao svoj tim. Rezultat se odrazio na njihovim licima. Osvojili smo prvenstvo! Skakao sam od sreće slaveći našu pobjedu. Izašao sam iz bazena potpuno nesvjestan umora, ali istovremeno svjestan lekcije. Lekcija br. 3.: Zadovoljstvo postignutim je kudikamo veće ako je u ostvarenje postignuća uložen izniman trud i ako ga imamo s kime podijeliti.
Tada sam vjerovao da je s napornim radom sve moguće i da je rad garancija za sve što želimo postići. Nekoliko godina kasnije započeo sam pripreme za svoje druge olimpijske igre. Trenirao sam godinama i ova posljednja godina je bila moja najbolja. Radio sam sve što je potrebno i koliko je potrebno. Ponekad sam radio i više nego što je bilo potrebno. Ništa nisam ostavljao slučaju. Došlo je vrijeme za još jedno prvenstvo i još jednu utrku. Ova je trka odlučivala o mom odlasku na OI ili ostanku kući. Startao sam trku i ona je išla kako sam planirao. Pred sam kraj trke osjetio sam umor kakav nikada prije niti poslije nisam osjetio, ali nisam odustajao niti posustajao. Stisnuo sam zube i završio trku najbolje što sam mogao. Onda je uslijedila lekcija br. 4.: Za uspjeh ne postoji garancija, težak rad je samo naš izbor i on nosi rizik. Dotakao sam zid i pogledao sam rezultat. Nedostajale su mi 3 desetinke za odlazak na OI. Sve me boljelo, ali najviše činjenica da ostajem kući i da nove prilike nema…barem ne sljedeće 4 godine.
Prošlo je mnogo vremena od ovih dana mog bavljenja sportom. Putem sam naučio mnogo lekcija, ali odlučio sam danas izdvojiti još jednu. Lekcija br. 5.: Zadovoljstvo koje nas prati putem do ostvarenja cilja zbog uloženog truda, kao i davanje sebe u potpunosti u to što radim, čini me pobjednikom svakodnevno. S tim u vidu, porazi me čine čvršćim i razvijaju moju mentalnu snagu kako niti jedna pobjeda ne može.
