U ne tako dalekoj budućnosti svijet se promijenio. Ljudi su toliko dugo težili savršenstvu dok ga nisu dosegli. Savršenstvo je bilo prisutno kao spoj ideja, kao savršeni prosjek svega što ljudi žele. Svijet je bio ogledalo snova. A snovi su gotovo prestali postojati. Ponekad bi neki rijetki ljudi sanjali snove u kojima svijet nije savršen, ali unatoč osmjehu s kojim bi se budili, nikome o tome nisu pričali. Svijet je izgledao onako kako su ga brojne generacije zamišljale:
Ne postoje ratovi i ne postoji glad. Svi žive u jednakim kućama s iznimnim komforom. Svi rade i zarađuju jednako, što i nije bitno jer se novcem ionako ne može kupiti ništa. Svi su zdravi i bolesti ne postoje jer se zna što je zdravo i toga se pridržava. Najvažnije od svega, stavovi su jasno i javno definirani, tako da se misli unutar sigurnih okvira i osjeća jednako tako. Po prvi puta čovjek ima rok trajanja. Iznenađenja ne postoje.
Tamo u toj savršenoj budućnosti živio je mladić. On je bio savršen u svakom aspektu, prava slika i prilika svog savršenog društva. I kao takav mogao je živjeti svoj savršeni život, točno onoliko godina koliko mu je preostalo, s životnom partnericom koja mu najviše odgovara, s kojom ima sigurnost, bez prevelikih i pretjeranih navala emocija, koje su dobrim dijelom zabranjene u njegovom društvu. I mladić je tako namjeravao živjeti. Sve dok jednog dana nije pronašao neku staru knjigu o ljubavi. Nije znao što je to točno ljubav pa je pročitao knjigu. Znao je da je taj osjećaj negdje na popisu zabranjenih. Ali bilo je prekasno, počeo je razmišljati, a uskoro i maštati. Znao je da će prije ili kasnije netko vidjeti da se nešto s njim dešava pa odlučio krenuti na put. Cilj mu je bio pronaći ljubav i vidjeti zašto je zabranjena u njegovom svijetu. Kružila je priča da negdje postoji zabranjeni grad, grad u kojem ljudi i dalje žive po starim zabranjenim načelima. Htio je pronaći taj grad.
Putovao je i nakon nekog vremena pronašao zabranjeni grad. Začudilo ga je da grad nije opasan zidinama kao njegov grad. U njega su mogli ući i izaći svi. Po prvi puta se mladić susreo sa slobodom izbora. Ušao je u grad i sjeo u restoran pojesti hranu. Hrana je bila drugačija od njegove. Bila je fina i mladić je osjetio užitak. I onda je upoznao Divnu. Divna je bila djevojka drugačija od svih koje je do sada upoznao. Pričao je s njom i ona mu je otkrila sebe, a on je pričao njoj i otkrivši sebe spoznao što je ranjivost. I bio je sretan. Divna i mladić su provodili dane zajedno uživajući jedno s drugim. Bila je divna, njen osmjeh je bio divan, njene oči su bile divne. Divno je pričala i divno ga je ljubila. I njihova je ljubavi bila divna. I nije svaki dan bio savršen, ali bili su sretni. I godine su prolazile sve dok mladić nije bio mladić, a Divna nije bila djevojka iako je i njemu i dalje bila divna. Putem je upoznao starost, a kada se najmanje nadao upoznao je i prolaznost. Divne više nije bilo, ali uspomena na nju bila mu je divna. Njihovi divni unuci podsjećali su ga na to svakodnevno.
Starac se prisjetio svoje „savršene“ zemlje i pitao se što mu je činiti. Vratiti se tamo i upoznati ljude sa svijetom koji postoji van njihovog ili zadržati zabranjeni grad legendom i iznimkom u „savršenom svijetu“. Odlučio je svoje divno iskustvo podijeliti sa svima i ponovno krenuo na put. Nakon mnogo traganja pronašao je svoj stari grad. Iznenadio se jer nije izgledao kao prije. Nije bilo zidina niti vrata, kuće nisu bile iste i djeca su se igrala na ulici. Zaustavio je prolaznika i pitao ga što se desilo. Prolaznik mu je odgovorio da su pronašli pravo savršenstvo. Starac ga je pitao zar nisu već imali savršenstvo? Prolaznik mu je rekao da su bili u zabludi, misleći da savršenstvo leži u prosjeku i simetriji, dok je prava istina da različitosti, sloboda i disbalans čine život savršenim. Starac ga je pitao, kako se desila ta spoznaja. Prolaznik mu je rekao: jedan dan su se na vratima grada pojavile Snažna, Posebna i Slobodna… Starac je bio sretan.
