Jednom davno živio je čovjek kojemu su odmicali posljednji dani. Za njega su rekli da je volio više od ikoga i živio više od ikoga. Nije bio bog niti prorok, neki kažu da je bio odmetnik, čudak s vlastitim pravilima i ispravnostima. Toliko kompliciranim da ni Bog s njim nije volio ulaziti u rasprave. Bio je to starac mladog lica i komplicirane naravi, odlučan u namjeri da život posveti ljudima. Kažu da je živio nekoliko života istovremeno kako bi stigao sve što je naumio. Dobivao je energiju od onih koji su ga voljeli i davao je natrag, kao i svima onima koje je on volio. Problem je bio što je volio mnoge, ali na žalost, ljubav koju je primao bila je manja od one koju je davao. Tako je, malo po malo, trošio svoju energiju, sve dok je nije istrošio. Tijelo mu je starilo i ostavljalo dojam nemoći, ali oči su ga odavale i pričale neku drugu priču. Legenda kaže da je toliko brinuo o drugima da je na sebe zaboravio, toliko da se izgubio.
Oni koji su ga poznavali pitali su ga što je to što od njega mogu naučiti. Rekao im je da je živio na rubu vrtloga koji ga je nosio kroz svijet, živio je u oluji u koju bi povremeno neki ušli, a svi bi prije ili kasnije izašli. Na rubu vihora pružao bi ruku onima koji su je trebali i slalo ih u centar oluje, jer je to jedino mjesto gdje vlada potpuni mir. Nitko mu nije vjerovao, jer takvo što kao mir u centru vihora njima nema smisla. Tako bi se svi držali ruba sve dok, prije ili kasnije, ne bi ispali i stradali. Kažu da se vrtolog zvao Speculum Vitae (ogledalo života).
Na kraju, starac ipak nije nestao. Objasnio je da se odlučio vratiti u vrtlog raditi što je naumio odavno jer je upoznao Nju koja ga je pronašla kad je sam sebe izgubio i otkrila mu tajnu da se ljubav množi, a ne dijeli.
