Postoji priča da je jednom davno živio ne tako poznati slikar koji je imao izniman dar stvaranja novih ideja za svoje slike. Međutim, nezadovoljan skicama koje nisu savršeno opisivale njegove ideje, često ih je odbacivao prije nego što su slike bile dovršene i onda bi tražio neke nove ideje i stvarao nove skice. Godine su prolazile i slikar se sve više bojao svoje smrti koja dolazi i nakon koje više neće biti njegovog stvaranja pa tako niti traga koji je želio ostaviti, jer sve njegove skice uobičajeno završe u smeću. Zato je jednog dana odlučio da će krenuti slikati svoju novu ideju, ali ovaj put ako pogriješi neće kretati iznova, već će nastaviti, a početna slika biti će i njegova krajnja. Krenuo je slikati i kada bi pogriješio ili bio nezadovoljan, samo bi nastavio slikajući sliku preko slike, nivo preko nivoa, boju na boju. Osjetio se slobodnim, a sloboda mu je dala mogućnost da stvori sliku kakvu je htio. Proces stvaranja slike nije bio kakvim ga je zamišljao, ali slika je bila upravo onakva kakvu je želio, možda i više od toga. I tako je slikar na kraju ipak ostavio trag, deblji od očekivanoga.
Ja ne znam ništa o slikanju, ali vjerujem da su moje misli kao potezi kista na platnu, dok je slika ideja koju stvaram. Mnogo je poteza potrebno i mnogo nivoa boje da bi slika postala onakvom kakvom sam je zamislio. Na kraju se neki potezi ne vide ali imaju značajnu ulogu u stvaranju slike i ideje, te danas čine dubinu bez koje slika ne bi bila ista.
Ne bojte se napraviti dodatan potez, prekriti stare poteze nekim novim, nastaviti tamo gdje ste stali. Nije uvijek moguće ali nije niti potrebno kretati ispočetka jer naše rane, naši dobri i loši potezi čine naš život onakvim kakav danas imamo. Ne možemo ga zamijeniti ili u potpunosti promjeniti odmah ali već danas možemo napraviti neki novi potez, nekom novom bojom i mijenjati ga iznutra, istovremeno čuvajući našu životnu mudrost stečenu brojnim iskustvima.
